Odgoj i obrazovanje su u “temeljnoj” krizi, odnosno u krizi svojih temelja. Promijenjeni uvjeti obiteljskog odgoja, nestanak patrijarhalne višeslojne obiteljske zajednice stvorili su manjak roditeljske prisutnosti i nemogućnost da u njihovoj nježnosti sazrije povjerenje, što u djeci rezultira problemima, koji se ne daju riješiti dosadašnjim odgojnim spoznajama niti razinom na kojoj se odgoj događa.

Znanje koje treba u školi asimilirati je postalo preglomazno i guši dječje mogućnosti. Istodobno obilje znanja i podataka stvara zabunu i nemoć da se vidi smisao znanja i njegova primjena. Strogo praktički postavljeni ciljevi škole guše u djeci slobodu i zanemaruju talente. Ciljevi postavljeni u školi su znanje, uspjeh, postizanje rezultata, a mlada osoba treba najprije topline, srca, razumijevanja.

Osim toga urušeno je i dostojanstvo prosvjetnog djelatnika, nestao njegov izvorni autoritet, izgubio se šarm tog vrhunskog zvanja. Nekad su bili primarni, vrhunski društveni sloj. U vrijeme totalitarizma oni su morali biti slijepi poslužnici režima i ideologije, bez slobode za vlastite odluke u pitanjima životnog nazora.

Pitanje je, je li suvremena škola sposobna za simbiozu odgoja i izobrazbe? Učenika se ne pita za njegove strahove, muke i nesporazume, nego samo za znanje. Učitelj nosi svoje probleme, životne promašaje i moralne padove, svoje nesporazume, tjeskobe i strahove koje u školi mora zatomiti i od njih apstrahirati. Tako se u učitelju nagomilava frustriranost i agresivnost, besmisao i ogorčenost, te postaje nesposoban ne samo odgajati nego i uspješno predati znanje učenicima. Psihološka pomoć u školi nije jedina razina na kojoj se trebaju liječiti agresivnosti, besmisao, bezvoljnost, frustracije, jer ona u bitnim elementima čovjeka ne dodiruje i ne može dati rezultate. Disciplinske mjere samo raspiruju agresivnost, otpor i ogorčenost u učeniku i učitelju.

Krilatica da je budućnost ljudi i zemlje u znanju, da je u znanju moć, da se znanje prebrzo umnaža i da se treba umnažati i pamćenje kao asimiliranje znanja stvara privid kao da bi samo znanje bilo i sposobnost. Teroristi i razbojnici imaju vrhunsko znanje o tehnici i načinu kako doći do novca. Atomska energija je moć, ali hoćemo li je upotrijebiti za bombu ili električnu centralu ovisi o mudrosti čovjeka, a ne o znanju. Sve to zahtijeva novu paradigmu, novo školstvo u kojem je bitno učenika učiniti mudrim. Crkva je na Drugom vatikanskom saboru to izrekla jasno: “Naše doba više nego prošla stoljeća treba mudrosti kako bi sve što čovjek novo otkriva postalo humanije: u pogibelji je, naime, budućnost svijeta ako ne bude mudrijih ljudi.”

Problem suvremene škole i odgoja u njoj jesu i razni ograničeni znanstveni pogledi na čovjeka. Tako su sredinom dvadesetog stoljeća akademskom psihologijom vladali bihevioristi osobito u osobi B. F. Skinnera, koji je držao da se jedino ponašanje koje je moguće promatrati objektivno može proučavati znanstvenom točnošću. Bihevioristi su čitav unutarnji život čovjeka, emocije, duhovnu dimenziju, izbacili iz znanstvenih proučavanja. K tome je krajem šezdesetih godina došla na epistemološkom planu tzv. kognitivna revolucija prema kojoj se držalo da inteligencija znači hladno, objektivno obrađivanje podataka, u kojoj emocije i duhovna dimenzija nisu imali nikakva mjesta za istraživanje. Modelima, kojima kognitivni znanstvenici objašnjavaju načine na koje um obrađuje informacije, nedostajalo je prihvaćanje činjenice da spoznaju vode i osjećaji, koji mogu prevladati nad razumom.

Krajem dvadesetog stoljeća neurologija a s njome i druge, osobito humanističke znanosti, otkrivaju dimenziju čovjekova duha i mogućnost njegova istraživanja te duhovnu inteligenciju. Čovjek nije samo stroj te samo kognitivna spoznaja nije objektivna pogotovo kad se radi o čovjeku. No ni emocionalna nije odlučujuća. Ona je vrtlog snaga i sila koje bez kontrole mudrosti ne mogu čovjeku koristiti…

Mudrost se s nekoga odčitava. To se od nekoga preuzme, na nekome se vidi, s nekoga nas privuče. Škola kao ustanova treba postati mjesto gdje se razvija i s koje se preuzima mudrost. Kao što se zna gdje će netko postati dobar sportaš, gdje će netko postati vrstan umjetnik, gdje će netko postati vrstan pravnik, gdje se može postati izvrstan učitelj, tako bi škola trebala postati prepoznatljivo mjesto gdje se postaje mudar.

U školu treba svakodnevno disciplinirano ići. Škola bi trebala stoga tražiti egzistencijalne motive da djeca s radošću i ponosom pohađaju školu, kao što športaš radosno pohađa trening. Prepoznati dubinski motivi leže u egzistencijalno predjelu čovjekova bića, kao korijeni iz kojih raste čovjekova osoba. Oni leže i u visokim duhovnim predjelima istoga bića kao smisao, svrha i cilj čovjekova života i djelovanja. No da bi te spoznaje privlačile potreban je netko tko ima iskustva s takvim motivima, kako bi ih izrekao uvjerljivo i oduševljeno. To, naravno, iziskuje novu paradigmu u školovanju učitelja.

U školi se događa interpersonalni susret. Stoga škola treba posvetiti posebnu pozornost razumijevanju među učenicima, njihovoj sposobnosti praštanja, isprike, suradnje, povjerenja. Tu se susreću djeca međusobno, a onda s prosvjetnim djelatnicima i odgojiteljima te s administracijom. To je izvrstan prostor da djeca nauče u malom poštivati ono što se događa u svagdanu života. Tu mogu slušati jedni druge, misliti, odgovarati, govoriti, osjećati se prihvaćenima, osjetiti kako je drugima kad ih poštuju i prihvaćaju. Tu se uče kako poštivati segment administracije sa strpljenjem, kako čuti i razumjeti te poštivati starije, te tako učiti međugeneracijski se slagati i rasti u različitosti mentaliteta. Idući u školu djeca uče razlikovati razine međuljudskih odnosa, cijeniti dom i obiteljski krug, kao stanište za iskorak u svijet, ali i školu kao nastavak roditeljskog odgoja i povjerenja.

No da bi se takav odgoj dogodio, treba sve te interpersonalne elemente učenicima posvijestiti, naglasiti ih i dati im motive da ih učenici prihvaćaju kao odličan trening za život i djelovanje u društvu. Treba naglasiti kako emotivno čuti drugoga i biti emotivno inteligentan, kako samostalno razmišljati, kako u ljudima gledati vrhunske vrednote. Tako se odgaja za mir, povjerenje, ljubav, a ne samo toleranciju. Tolerancija je odustajanje od agresivnog reagiranja, ali ona nije vrlina koja trajno čuva od agresivnosti.

Škola je susret učenika i učitelja-profesora. Nastavno osoblje to negdje treba naučiti i iskusiti. Nastavnici i učenici nisu mrtvi mehanizmi kojima se posreduje znanje s nastavnika na učenike. Oni su ljudi i jedni i drugi reagiraju kao ljudi. Oni ne mogu u školi apstrahirati od svojih unutarnjih poriva, pitanja, nesigurnosti, povrijeđenosti i vapaja za sigurnošću. To je prvo što se kroz njih očituje, a tek onda potreba za znanjem.

U školi učenik treba usvojiti osnovna znanja i vještine koje ga osposobljavaju da zna brzo i efikasno doći do znanja koje mu u raznim prilikama života trebaju. On dakle treba temeljne spoznaje i temeljno snalaženje. Nije na školi da stvara u glavama učenika enciklopedije, nego ljude sposobne za brz pristup izvorima njemu specifično potrebnih znanja i sposobnosti.

Usvajanje znanja ne smije biti formalno informiranje, nego kritičko provjeravanje onoga što nastavnici predaju. Treba učenicima objasniti ne samo objektivne pronalaske nego i njihovo odgovorno prihvaćanje, pokazati im kako svaka znanstvena spoznaja nosi dvije oštrice, da može biti upotrijebljena na dobro ili zlo. Pokazati im kako kritički preispitivati je li iznošenje podataka vezano uz neku ideologiju ili je slobodno za dobro svih ljudi. U učenicima dakle treba razvijati sposobnost za razlikovanje vrednota od poroka, usmjeravati im pogled prema smislu cjeline života, otkrivati im ljepotu i draž dobrote, poštenja, čovječnosti i ljubavi. Jasno im pokazati da bez toga cjelovitog pogleda i bez uvježbanih vrednota ostaju ovisnici i zatvorenici poroka, užitaka, nemoći, ljudskih obzira frustracija i besmisla. Zato je neophodno da škola ima “vježbališta” gdje se treniraju vrline i čovječnost, gdje učenici postaju karakteri, kao što ima gimnastičke dvorane, laboratorije, dvorane za glazbu.

Ako je škola ne samo obrazovanje nego i odgoj, onda ona već ima u svom sistemu naznačeno, da je u njoj mudrost prisutna. Mudrost bi trebala s jedne strane preobraziti odgoj, a s druge strane preobraziti način predavanja znanja. Odgoj je prvenstveno pomoć osobi djeteta da postane kreativni gospodar u svome biću. Učenik bi trebao razvijati svoju duhovnu dušu, kako njime ne bi prevladali emotivni i ini psihički mehanizmi kao ni nagonski porivi. Čovjek je, rekosmo, u biti duhovno biće. Bit duha je sloboda i kreativnost, a s time je povezana i odgovornost. Duh je čovjekova samosvijest kojom čovjek sebe promatra i korigira. Samo psihičkim ili tjelesnim vježbama i treninzima ne postiže se mnogo, tek apstinencija od ovisnosti, dok se duhovnim snagama postaje zdrav i slobodan. Psiha i tijelo nemaju dovoljno ni motivacije ni snaga da učeniku pomognu do slobode. Duh vidi sveobuhvatno, dodiruje i susreće Stvoritelja, on vidi preko zida smrti, on nadilazi male zemaljske ciljeve i stoga je sposoban čovjeka izvući iz prizemnih ovisnosti i kratkotrajnih motiva. Duhom se čuje glas savjesti, koji je glas bitka, duhom čovjek postaje karakteran, kreativan umjetnik i znanstvenik, uporan, religiozan, vjeran, predan povjerenju i ljubavi. Duhom se vidi smisao života i škole, te se učenik može u miru predati učenju. Smisao je dubinski motiv, motiv osobnosti i savjesti, motiv koji pokreće čitav život, motiv ljubavi, zadovoljstva, nutarnjeg ispunjenja, neugrozivih vizija.

Učitelj i učenik su dva samostalna bića slobodna i odgovorna, u stalnom naponu da pronađu smisao života i da prežive sve smrti. Kada je čovjek ljubljen i kada ljubi, tada izlazi iz uskih prostora svoje ugroženosti i prelazi u sigurnost onoga tko ga ljubi i povjerenje onoga koga on ljubi. Doživljaj da učitelj voli i poštuje učenika te da učenik poštuje učitelja rađa u jednom i drugom povjerenje za suradnju i sigurnost za život i njegov smisao. Ljubav prema istini koju učenik nalazi u nastavniku budi u učeniku duboko povjerenje te ga motivira za potpuno prihvaćanje svega što mu učitelj predaje. Moralnost učitelja postaje učeniku vrhunski motiv da će u školi uspjeti, da će se prema njemu postupati u pravdi i ljubavi, te osjećaj da je neugrožen i da uvijek postoji dobar ishod. Umjesto straha u učeniku se rađa opuštenost, smirenost, što cijelo njegovo biće čini vrhunski sposobnim za razumijevanje i prihvaćanje znanja.

To znanje koje učitelj predaje natopljeno je istinom, ljepotom i dobrotom, te je stoga privlačno, ali istovremeno i vizionarski perspektivno. Učenik time ne samo da dobiva znanje, nego dobrotu, istinu i smisao za ljepotu, a to mu omogućuje da konstruktivno sredi konflikte, da s povjerenjem traži razumijevanje, te da oblikuje vrhunske socijalne odnose. Zahvaćen moralnošću, kritičnošću i povjerenjem, učenik sam izrasta u intelektualca. Kraj mudrog učitelja učenik postaje mudar. Kraj neugroženog učitelja učenik postaje slobodan od nasilja. Kraj kreativnog učitelja učenik postaje kreativan. Kraj mudrog učitelja učenik nauči da on nije ono što je sada nego ono što može biti, on nauči transcendirati probleme, teškoće i prepreke te gledati u budućnost kako ih se može nadvladati i riješiti. Iskustvo učitelja zabljesne i povuče učenika da ne uzima znanje samo teoretski nego da ga vidi u životu i stječe iskustvo s njime.

Djetinjstvo i mladost su ključna razdoblja za određivanje temeljnih emocionalnih navika koje će upravljati našim životima. Istraživanja na djeci i roditeljima pokazuju da sadašnja generacija djece ima više emocionalnih problema od prijašnjih. Djeca se osjećaju osamljenijima, deprimiranijima, podložnijima ljutnji i neposluhu, nervoznija i sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija. Bitno je stoga kako mlade generacije pripremamo za život. Prepustiti taj odgoj slučaju znači stvarati sve pogubnije učinke. “Jedno od rješenja jest nova vizija onoga što škole mogu učiniti kako bi stvorile cjelovitog učenika, u učionici povezujući um i srce”, kaže D. Goleman.

 

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Roditelji, učitelji i učenici” Tomislava Ivančića, a objavljen je uz dopuštenje izdavača. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Foto: Unsplash