Promatrajući biblijske likove i priče o svecima, nalazimo nekoliko primjera ljudi koji su primjer kreposti hrabrosti; ljudi poput svetog Tome Moorea koji su prevladali velike poteškoće, iskušenja te intenzivnu i često dugu patnju.

Ovo su izvrsni primjeri pojedinaca koji su dopustili da milost promijeni njihov život i rodili su plod herojske vrline. Katkad, suočeni s tim primjerima, ispitujemo sebe i svoje vrline i uviđamo da nam jako nedostaju. U iskušenju smo da postanemo obeshrabreni, da odustanemo, ali to je upravo bitka u koju moramo ući kako bismo rasli u hrabrosti. Odlučiti ustati nakon pada u grijeh, odlučiti boriti se protiv iskušenja prema osrednjosti i svakodnevno se pozivati ​​na Božju milost kako bi krepost u nama rasla. Biti vjerni svojoj svakodnevnoj molitvi i biti pošteno uključeni u sav svoj posao.

Sveci su nam ostavili primjer onih koji su tražili savršenstvo. Ne savršenstvo u postojanju (to nije moguće za slaba stvorenja s ove strane neba), već savršenstvo u volji, koju milost obećava, a Bog zapovijeda: „Budite savršeni, kao što je savršen vaš Otac nebeski“ (Mt 5, 48). Razlika je u tome što ne odgovaramo za svoje slabosti, neuredne želje. Odgovorni smo za odabir dobra unatoč tim slabostima.

Milost usavršava našu palu prirodu, a Božja „snaga se u [ljudskoj] slabosti usavršuje” (2 Kor 12, 9). U poniznosti moramo vidjeti da bez Boga ne možemo učiniti ništa (Iv 15, 5). Nastojeći biti sve više predani Bogu, prihvaćajući stvarnost ljudske slabosti umjesto iluzije ljudske autonomije, sveci su surađivali s djelom milosti u svojim dušama. Ta težnja za savršenstvom tada je neumorno traženje i odabir Boga nad zemaljskim željama i neprestano umiranje sebi.

Kad mi moja slabost kaže da bih radije spavao duže umjesto da budem vjeran jutarnjoj molitvi, niječem svoju tjelesnost i, uvidjevši svoju slabost, predajem se Bogu, povjeravajući se Njegovoj milosti i odlučujući se za molitvu. Nakon dugog dana na poslu, kad dođem kući i želim se opustiti i želim da me drugi poslužuju, odričem se svoje tjelesnosti, spuštam se na pod i igram se sa svojom djecom, a supruzi pomažem u pripremi večere. Usred noći kada moje dijete plače jer se ne osjeća dobro ili zato što se pomokrilo u krevet, a ja želim ostati u krevetu i puštam svojoj ženi da se pobrine za to, odlučim negirati svoju tjelesnost, idem utješiti svoje dijete, okupati ga i promijeniti mu plahtu.

Ova djela zahtijevaju hrabrost. No, na neki način, sekularni čovjek može izabrati i ove radnje. Međutim, ono za čime težim nije samo neka slika o sebi kao dobrom ocu i mužu. Tražim Boga. A Bog je za nas oženjene izabrao ovaj put služenja i ljubavi. Kad krenem tim putem, krenem njime jer vodi do Boga – On ga je postavio.

Bezbroj puta svaki dan suočeni smo s takvim izborima, iskušenjima prema prečacima, kako bismo zadovoljili svoju slabost, no pozvani smo izbjegavati lake putove i odabrati teže. Milost i vrlina hrabrosti rađaju se u više navrata kad se negira tjelesnost „starog“ čovjeka, a prihvaća „nov“ čovjek, Kristov život koji je usađen u nas pri krštenju (2 Kor 5, 17). Ustrajte tada u živoj bitci umiranja sebi i nasljedovanja Kristova života i dopustite da plod hrabrosti sazrije. I ako biste jednog dana, poput svetog Tome, bili pozvani birati između ovog života i svoje vječne nagrade, neka i vi, poput svetog Tome, imate dovoljno plodova koje možete baciti sotoni u lice.

Chris Fernandez

 

Preuzeto uz dopuštenje sa stranice thosecatholicmen.com.

Preveo: K.P.

Foto: Unsplash