„Nikoga ne smijete ubiti, opljačkati, zlo nanijeti niti maltretirati, već samo legitimirati i nastojati oko dobrog ponašanja prema svim pripadnicima srpske nacionalnosti koji su odlučili ostati“ – bila je izričita zapovijed nama vojnicima, proslijeđena od zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske, predsjednika Franje Tuđmana.
Nitko se na tu zapovijed nije oglušio. Dva tjedna boravka na terenu u akciji zvanoj „Oluja“, prošao nam je samo u velikom pješačenju, jer se uopće nismo borili zbog srpske propagande lokalnom stanovništvu kako dolaze ustaše koji će ih sve poklati, pa su sela u koja smo ulazili bila pretežno prazna, osim životinja po stajama, koja smo puštali van, jer bi u protivnom uginuli od gladi.
Sjećam se kao danas, kada smo došli do Dvora na Uni, kako su neki dečki stradali zbog zaostalih eksplozivnih naprava, namjerno postavljenih po kućama. Ponosni smo bili zbog oslobođenja vjekovnog hrvatskog teritorija i zbog prestanka rata. Ponosni smo bili pri povratku kroz mjesta i gradove, kada su nas ljudi pozdravljali s osmijehom i suzama radosnicama. Ponosni smo bili kada nas je država nagrađivala raznoraznim popustima i bonusima, poput besplatnog zdravstvenog osiguranja, povlastice za uvoz automobila itd.
A onda je došao dan kada su locirali, uhićivali i predavali sudu za ratne zločine one iste ljude koji su nama u ratu zapovijedali, kada su naši prijatelji, braća po krvi, naši Hrvati, (navodno) predavali inkriminirajuće dokumente sudu i izdavali Domovinu, kada smo mi od branitelja u obrambenom ratu postali zločinci, ubojice, pljačkaši i silovatelji. Tada su počela samoubojstva, drogiranja, svađe, rastave brakova. Braniteljima je život postao besmislen, pun razočaranja i samoosude. Pitali su se: zašto je moj prijatelj poginuo, zašto sam ja ranjen, zašto sam ja bio u rovu, dok su drugi omastili brk, na što sam potratio mladost?
Uvjeravali su nas da smo agresori, da smo ustaše, da smo zločinci, da ne vrijedimo ništa. Ali ti isti branitelji koji su u očima čitavoga svijeta bili omraženi nisu zaboravili Jedinog pravednog Suca koji sve vidi i sve zna te su dan i noć vapili i molili da nas istrgne iz ruke još opakijeg neprijatelja nego što je bio u ratu. Molilo se, palile se svijeće, hodočastilo u svetišta, služile svete mise i sa strepnjom iščekivalo ublažavanje kazne.
A onda je Stvoritelj odlučio u svojoj svemoći učiniti čudo i naočigled cijeloga svijeta zaštititi svoj narod za koji neprestano moli Odvjetnica Hrvata i potpuno osloboditi, ne samo generale, već s njima i sve branitelje, i od zločinačkog poduhvata i agresorskog rata (kakav je u očima svijeta vodila Hrvatska), učiniti Domovinski rat obrambenim ratom, kao što su se naši predci Hrvati još prije mnogo stoljeća zavjetovali Bogu posredstvom kneza Branimira, preko pape Agatona, da nikada neće napadati i osvajati, ali da će uvijek braniti od Boga darovanu im zemlju, a zauzvrat će Bog, preko svojih namjesnika, njih i nas potomke, braniti od neprijatelja: vidljivih i nevidljivih.
Od tog dana u Hrvatskoj više ništa nije isto, jer mi smo pobjednički narod, mi smo vrijedan narod, mi smo od Boga ljubljeni narod i zato, braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati, dragi branitelji, ustanite, odvažni i hrabri budite. Piše se nova povijest, jer nismo zločinci, već branitelji. Branitelji istine i mira. Branitelji slobode: duhovne i materijalne. Branitelji, čija je gruda natopljena nevinom krvlju. Branitelji, koji znaju opraštati. Branitelji, koji znaju biti Bogu zahvalni. Bog vas blagoslovio.
Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom.
Za Božji Dom! Spremni!
Foto: Gacka053
