Bilo je to ujesen 2016. godine. Tog je dana bila posljednja srijeda u mjesecu rujnu i, kao i uvijek, prvi dan jesenske kampanje inicijative „40 dana za život‟. Mnogima je ta srijeda bila kao i svaka druga, no meni je taj dan značio puno više od toga. Meni je taj dan označio prekretnicu u mome životu.
Tog sam dana izašao iz svoje komocije i sebičnosti, odbacio svaki ljudski obzir, uzeo krunicu u svoje ruke i javno se zauzeo za nerođenu djecu i njihove obitelji ispred lokalnog doma zdravlja. Štoviše, tog dana nisam niti imao drugog izbora, jer bio sam ni manje ni više nego voditelj te iste inicijative.
U početku sam mislio kako ću biti voditelj tijekom samo jedne, simbolične kampanje u trajanju od 40 dana i da će moj mali grad biti samo jednokratna molitvena podrška borbi za nerođeni život uz bok stotinama gradova u svijetu. Mislio sam kako druge kampanje neće ni biti, jer, kao, u mome malome gradu ionako nema bolnice ili klinike u kojoj bi se vršio pobačaji, a i ne poznajem nikoga tko je učinio pobačaj. Vjerujem da nikad u životu nisam bio više u krivu i da mi Gospodin to nikad nije jasnije pokazao.
Još istog dana, prvog dana kampanje, prišlo mi je nekoliko žena koje su imale blisko iskustvo pobačaja. Da budem precizniji, nisu prošla ni dva sata otkako je započelo molitveno bdjenje, a ja i moj prijatelj Ivan pokušavali smo utješiti jednu stariju gospođu, našu sugrađanku, koja nam je kroz gorki plač priznala kako je pobacila svoje treće dijete još prije 40 godina i kako se tog čina i tog pobačenog djeteta i dandanas sjeti. Zbog loše financijske situacije mislila je kako ga neće moći prehraniti, a budući da je radila, nije ga imao tko ni čuvati. Suprugu je bilo svejedno pa se pobačaj činio kao najbolja opcija. Pomislio sam: „U redu. To je bilo davno kada ljudi nisu bili toliko informirani o pobačaju pa su to iz neznanja učinili. Današnje žene to ne bi učinile. Sigurno se radi o izoliranom slučaju.‟ Kao što možete i prepostaviti, opet sam bio u krivu i opet mi je Gospodin to zorno pokazao.
Nekoliko sati kasnije, kada sam ostao sâm s jednom moliteljicom ispred doma zdravlja, prišla mi je jedna druga gospođa. Ona mi je također kroz plač priznala da je nedavno njezina snaha imala pobačaj i to u poodmakloj trudnoći jer su joj doktori rekli da bi se njezino dijete moglo roditi bolesno. Gospođa je neutješno plakala, što zbog toga što nikad nije vidjela svoje prvo unuče, a što zbog toga što ga njezin sin nije zaštitio. Ja sâm nisam znao što reći. Stajao sam samo pred njom kao ukopan, u strahu da ne pustim suzu jer sam poznavao njezina sina. Duboko me potreslo to što sam čuo. Sve mi je to bilo i više nego jasna potvrda da sam na pravome mjestu i to prvog dana mojeg bdjenja.
Rado bih rekao kako je to bilo samo nekoliko slučajeva o kojima sam čuo iz prve ruke, ali tome nije bilo tako. Do kraja istog dana mi je posvjedočilo još nekoliko žena o svome bliskom iskustvu pobačaja, a do kraja 40-dnevnog bdjenja sigurno još 10-ak žena. Neke su pak druge žene posvjedočile kako su same trebale biti pobačene, ali su se njihove majke predomislile u posljednji tren. Kada pogledam unazad, slušanje svakog svjedočanstva za mene je bilo kao da s njima proživljavam njihovu muku i patnju koju su one opet prolazile kada su se svega toga prisjećale. Svako je to svjedočanstvo bilo drukčije jer se radilo o nekoj drugoj osobi, a opet je svako svjedočanstvo bilo slično. Kako to mislim?
Sve te žene nalazile su se zapravo u sličnoj situaciji. Zaljubile bi se, zatrudnile bi i, u trenutku kada je muška strana trebala preuzeti odgovornost, ostale bi same, bez ikakve potpore oca djeteta. Duboko sam uvjeren da se velika većina žena ne bi odlučila za pobačaj da je uz njih stao njihov muškarac. Stoga je kriza pobačaja zapravo izravna posljedica krize muževnosti. Siguran sam da nijednoj ženi ne bi palo ni na pamet da učini pobačaj kad bismo imali muškarce koji su autentični, koji nasljeduju Krista, koji preuzimaju odgovornost, koji žive čistoću, koji se nadahnjuju svetopisamskim, a ne holivudskim muškarcima.
A upravo se o tome i radi u današnjem svijetu – krivim uzorima, krivim podlogama, krivim mjerilima i krivim ciljevima. Ono što nudi Hollywood uzima se bez zadrške i doslovno kao Sveto pismo, a zapravo se radi o trojanskome konju kojem je cilj iskriviti sliku muškarca, pretvoriti ga ili u obiteljskog nasilnika ili u papučara, bez ikakva zdravog autoriteta, obiteljskog i duhovnog. Suptilno i perfidno pokušava se izbrisati svaka bogomdana uloga po kojoj se razlikuju muškarci i žene, čime ih se pokušava udaljiti od obiteljskog života za koji su stvoreni, a približiti uživanju u životu bez ikakvih obveza i odgovornosti.
Najsmješnije, točnije najtragičnije, su mi stoga brojne rasprave u koje znam ući kada „druga strana‟ skuži na čijoj sam strani pa kad, misleći da me može razoružati, ubaci konstataciju kako ja kao muškarac nemam pravo išta reći o pobačaju jer je pobačaj ionako stvar žene. „Ti nećeš devet mjeseci nositi to dijete,‟ često mi otprilike tako zna reći tipičan mačo muškarac koji je o muževnosti učio samo na filmovima i na spotovima, misleći kako će me njegova lažna zabrinutost oko ženine trudnoće zbuniti. „Istina, neću. Ali ako žena ostane trudna‟, odgovaram ja njemu, „ona ne ostane trudna sama po sebi. Iza svake trudnoće stoji otac djeteta. Iza svake trudnoće stoji muškarac koji je pozvan na odgovornost za svoje dijete i za svoju ženu.‟ Čim spomenem odgovornost, kao da sam iskoristio neku magičnu riječ kojom sam ubo svog sugovornika. Nakon te riječi slijedi ili vrijeđanje ili već predvidivo potezanje za sintagmom „pravo žene‟. „Ali pravo je žene hoće li ona zadržati to dijete ili ne!‟, brzo i strogo nadodaje moj sugovornik, misleći kako je upravo izvadio asa iz rukava. No ja mu i dalje u miru i ljubav te s blagim osmijehom na licu odgovaram: „Dragi brate, razmisli malo. Da je tvoja majka tako razmišljala, mi ne bismo sada vodili ovaj razgovor.‟ Tu obično sve staje. U većini slučajeva, mog sugovornika, kada čuje tu moju rečenicu, u kratkom roku ošine crvenilo na licu i ja po njemu znam da je napokon pokopčao o čemu se tu zapravo radi. Kao da su se žice napokon spojile u njegovoj glavi. Često nakon toga više ni ne zna što bi rekao pa, da prekinem tu neugodnu tišinu, obično samo stavim svoju ruku na njegovo rame i kažem mu u istini: „Dragi brate, da je tvoja majka to učinila, ja bih danas bio osiromašen za još jednog prijatelja.‟ Nakon te rečenice više nema rasprave. Nakon te rečenice moj sugovornik napokon shvaća što je zapravo pobačaj. Nikad nisam igrao šah, ali vjerujem da bi se u ovakvoj raspravi ovakav potez mogao usporediti sa šah-matom. Pro-life šah-matom.
Kada drugima kažem kako bih bio znatno osiromašen da se nisu rodili, to uistinu i mislim. Život je dar i svatko je od nas stvoren na sliku Božju i s jedinstvenom osobnošću, jedinstvenim vrlinama i darovima. Ne hodati ovom zemljom, a biti Božji unikat, veliko je siromaštvo za ovaj svijet. A tužna je istina da svaka treća ili četvrta osoba u Hrvatskoj ne dobije tu priliku da svojim životom obogati sve ljude oko sebe. Štoviše, u 80-im je godinama pobačaj dosegao svoj vrhunac pa bi svaka druga osoba, takoreći, pobijedila na lutriji života ako bi bila rođena. Da, svaka je druga osoba u Hrvatskoj u 80-ima bila pobačena. Da budem konkretniji, 1989. je godine 49 % svih trudnoća u Hrvatskoj završilo pobačajem. U tim sam godinama ja odrastao i uvijek mi se činilo da mi netko nedostaje. Premda sam imao mnogo prijatelja, opet mi se činilo kao da sam usamljen. Sada kada gledam na sve ovo, nije ni čudno što sam se tako osjećao, jer polovice mojih potencijalnih prijatelja jednostavno – nema. Nisu dobili priliku da se rode.
Kada bih na kraju trebao odgovoriti na pitanje s naslova „Zašto je svaki muškarac pozvan braniti nerođeni život?‟, zasigurno bih kao prvi razlog naveo taj: zato što je rođen i zato što ne postoji bolji način da zahvali na svome životu nego da moli da se svaki začeti život rodi. Kada drugima navedem taj razlog, nerijetko im se čini banalan pa znaju konstatirati kako oni jednostavno nemaju taj poziv. Kao da Gospodin svakome po rođenju daje samo jedan jedini apostolat i da je nemoguće iz nekog drugog apostolata prijeći u apostolat za život. Zbog toga im ja kažem drugi razlog zašto bi se trebali uključiti i naglasim kako je apostolat za život zapravo njihov primaran apostolat jer ih Gospodin, već na prvim stranicama Svetog pisma, poziva da budu čuvari svoje braće. Kada Bog pita Kajina „Gdje ti je brat?‟, on isto pitanje postavlja i svima nama i traži od nas da bdijemo nad svojom braćom. Istina, nisu svi ljudi naša biološka braća i sestre, ali su naša braća i sestre u Kristu, a sve što se njima događa, trebalo bi se ticati i svih nas. Jer mi, kao društvo, ne možemo napredovati i ući u Božji blagoslov, ako dopuštamo pobačaj i ako zatvaramo oči pred smrću onih najnevinijih i onih koji nemaju svoj glas. „U trenutku kada na svijetu prestane postojati grijeh pobačaja, prestat će svi zemaljski ratovi!‟, rekao je Isus službenici Božjoj Pauli Sofiji Tajber i to bi nam obećanje trebalo svakog dana biti na umu.
Treći i posljednji razlog zašto je svaki muškarac pozvan braniti nerođeni život jest upravo taj – jer je muškarac. U muškarčevoj je naravi da brani svoju ženu i djecu i da iz dana u dan za njih podmeće svoja leđa, a ako treba, da za njih položi i svoj život. To je muškarac po Božjem naumu. Džaba ti sve molitve i pobožnosti, mise i klanjanja, seminari i duhovne obnove, kampovi i križni putovi, ako ti nisu na izgradnju i na osvješćivanje kako si kao muškarac pozvan na odgovornost i na obranu dostojanstva svakog ljudskog života. Džaba ti vjera koja nema djela i džaba ti riječi koje uopće ne provodiš u djelo. Ako se ne daješ za one najpotrebnije, kao da se ne daješ za nikoga, a davanje je prava muškarčeva uloga. Nema ništa muževnije od muškarca koji se daje i koji je s krunicom zauzeo svoj stav ispred bolnice ili doma zdravlja i kao vojnik čvrsto i pouzdano drži svoj položaj sve dok ne dođe druga smjena. Čak bi se i Bruce Willis posramio takve muževnosti. To je pravo muško umiranje (sebi).
Kao što se može iz svega ovdje napisanog zaključiti, jesenska kampanja inicijative „40 dana za život‟ 2016. godine bila je moja prva, ali nikako posljednja kampanja. Štoviše, uskoro započinje moja 8. kampanja u kojoj ću aktivno sudjelovati. To iskustvo ne bih mijenjao ni za što, jer je promijenilo moj pogled na život, a i čitav moj život. Uz njezinu sam pomoć ušao u dubinu svoje duše i svoje muževnosti, znajući da sam na pravome mjestu i da me Bog želi u tome apostolatu. Nažalost, još uvijek ne znam kada će pobačaj prestati u našem narodu, ali pouzdano znam da ću prestanak pobačaja dočekati s krunicom u rukama. A ti? Hoćeš li se i ti zauzeti za nerođeni život i za majke koje su ostale bez potpore svog muškarca u donošenju jedne od najvažnijih odluka u životu? Nisi siguran da je to tvoj poziv i da te Bog na to poziva? Dragi brate, budi muško i ne kompliciraj. Ako ovo čitaš, upravo si primio svoj poziv.
Foto: Pixabay
