Svoja promišljanja o aktualnim problemima s kojima se mnogi mladi suočavaju za naš portal podijelio je don Roko Kaštelan. Između ostalog, Roko je posvjedočio i kako je shvatio da ga Bog zove na nešto više. Kako moliti, a ne izgovarati riječi? Kako zaživjeti punim plućima? Pročitajte u nastavku!
Kako je izgledao Vaš put do svećeničkog poziva? Je li bilo sumnji i traženja?
Uh, što sam stariji čini mi se da je moj život više poput filmske priče nego nešto uobičajeno. Ono što sigurno znam jest to da Bog ipak nije želio takav život pun grijeha, traženja i lutanja za mene.
Ukratko, kao mlad sam ostao bez strica koji mi je bio potpora u svemu, i nakon toga, tada već s 8 godina, lutam u glavi daleko od svega i već se tada povlačim u sebe. U školi sam neshvaćen, u društvu neprihvaćen, gradim svoju karijeru na ulici, dokazivajući se, što naravno ne završava dobro. Tada padam u teško stanje i život s OKP-om postaje nemoguć za mene i okolinu. U takvom stanju razmišljaš kako je najbolje rješenje da si oduzmeš život.
Dolaskom u srednju školu postaje samo gore: eksperimentiranja s drogom i ostalim stvarima, poroci, upadanje u još veće probleme. Zatim slijedi pridruživanje Torcidi i sve što ide s tim. U 18. godini mi je dijagnosticiran Hodgkinov limfom, nakon čega krećem na kemoterapije. U tom razdoblju život postaje samo još gori, ludila i slično, a ulica postaje još više prisutna u mome životu. Potom se s 22 godine slamam, shvaćam da tako ne mogu živjeti i prihvaćam pomoć prijatelja koji me vodi na jedan karizmatski susret gdje polako počinjem mijenjati svoj život.
Svakodnevno sudjelujem na svetoj misi, pričešćujem se i malo-pomalo Bog liječi moje srce koje sve više prima Njegovu ljubav. Ali nakon godinu dana osjećam da me Bog zove na nešto više. Nakon dosta vremena razlučivanja o pozivu tražim od Boga znak na jednom klanjanju, kojeg mi je odmah tu i dao. Pronalazim knjigu s naslovom „Učitelj je ovdje i zove te“ i tako počinje avantura fakulteta, formacije i svih izazova. Što se tiče sumnji i traženja, toga je uvijek bilo, i to je normalan razvoj situacije i puta za svakoga pojedinca.
Mladi danas često govore o „traženju sebe“. Što to znači iz vjerske perspektive i kako u tom traženju prepoznati Boga?
Da, kad se udaljiš od Boga, izgubio si se! To je najveća istina o nama, jer smo bez Boga nepotpuni, bez svoga Stvoritelja smo uzaludni. Nažalost, način života i obitelji u kojima živimo sve više nemaju Boga pa i naši mladi gube svoj identitet koji mogu povratiti jedino u Bogu. Potrebno je održavati sakramentalni život i nema straha – neće nas Otac napustiti.
Mnogi osjećaju prazninu i besmisao unatoč brojnim mogućnostima koje današnji svijet nudi. Gdje Vi vidite uzrok tome i kako Crkva može pomoći?
Pa i ovo bih povezao s prethodnim odgovorom – bez Boga sam ništa, ako zadobijem i čitavi svijet! A Crkva može pomoći prvenstveno živeći sveto, tj. ja moram krenuti od sebe. Teško je to prihvatiti, ali moram se truditi svaki dan živjeti što svetije u odnosu s Bogom, da me On učini svetim. Onda će to privući i ostale koji će poželjeti piti s izvora vode žive. Izaći na ulice i širiti Božju ljubav, kako to oslobađa!
Kako mlada osoba može razlikovati unutarnji nemir od Božjeg poziva?
Svakako mislim da je potreban odlazak na misu i, ako makar i malo osjećaš poziv, treba probati, nećeš ništa izgubiti, a možeš puno dobiti, ako je to ono što tvoje srce uistinu osjeća. Smatram kako je danas glavni problem kod mladih to što ne probaju, bilo jer se boje ili ne žele pritisak javnosti. I mi tu moramo biti oprezni. Nije svatko tko uđe u formaciju svećenik niti redovnica ili redovnik. To je upravo vrijeme razlučivanja. Tako da – bez straha, probaj, nemaš šta izgubiti!
Postoji li uopće pravi trenutak za „ozbiljno“ traženje Boga ili nas Bog uvijek čeka, bez obzira na naše staje?
Svaki trenutak je dobar trenutak i trebalo bi biti što prije, ali mi smo ljudi takvi pa se većinom to dogodi kad smo daleko od Njega. Da, naravno da nas Bog čeka. Kada tvoje srce zapravo shvati da te Bog čeka i ljubi, ne možeš odoljeti a da Mu ne potrčiš.
Koju biste poruku uputili mladima koji se osjećaju izgubljeno ili daleko od vjere?
Što god tražiš, nećeš naći. Vrati se Bogu i dopusti Mu da od tvoga života učini još jednu avanturu koja će pričati priču ovome svijetu o ljubavi koju ima za svakoga.
Na koji način molitva može postati stvarni razgovor, a ne samo ponavljanje riječi?
Mislim da je molitva prije svega odnos. Vidimo da Isus ima odnos s Ocem. To je isto kao da imaš prijatelja i, svaki put kad se nađeš s njim, govoriš iste riječi. Tako se nekad i mi osjećamo toliko daleko od Boga da smo naučili samo neke fraze koje ponavljamo i to smatramo odnosom što, po mom mišljenju, to nije. Naravno, molitve su nam potrebne, ali smatram kako je potrebnije da znamo da je Otac s nama u svemu, i tu se mijenjaju stvari. Okvir molitvi treba postojati, ali ne smije se zanemariti i odnos. Pitaj Ga: “Što Ti, Bože, misliš o meni?” i pokušaj čuti ono što ti kaže. Srce će ti se onda radovati.
Je li moguće živjeti vjeru autentično i radosno u društvu koje često Boga stavlja na marginu?
Zbog koga ti živiš – zbog sebe ili zbog drugih? Svi mi imamo bogove, samo je pitanje koje. One koje nam društvo nameće kao uzore i trendove ili slijedimo Krista koji nas vodi u nebesku domovinu?
Poruka mladima?
Ne bojte se. Doći će dani kad će sve ono što osjećaš u svome životu biti na mjestu. Sve sumnje i strahovi će nestati i bit ćeš zahvalan jer si ostao vjeran. Bog te ljubi, šta ti nije jasno?
Foto: privatna arhiva don Roka Kaštelana
