„Željela bih kratko predstaviti svoga sina Stjepana, njegovu borbu i njegovu vjeru i pouzdanje u Boga. Dakle, Stipe odnosno Stjepan Čutura je naše najmlađe dijete. Imamo troje starijih. Andrej je najstariji pa su onda dvije cure Katarina i Lucija i Stjepan se rodio 2000-te godine. Mi smo velika obitelj. Obitelj Čutura i moja obitelj iz koje ja dolazim što mislim da je jedno jako, jako veliko bogatstvo u svim životnim okolnostima. Osobito kada su ovako teške bolesti kada čovjek ima podršku naravno uz Boga, osim Boga i svoje obitelji“, kazala je Stipina majka Draženka jednom prilikom.
Stjepan se razbolio sa sedamnaest godina. Do sedamnaest godina života bio je zdrav dječak, mladić, sportaš, vaterpolist, dobar učenik. Upisao je čak prirodoslovno-matematičku gimnaziju koju je i završio i upisao je građevinski fakultet kojeg nije završio. Sa sedamnaest godina iznenada su se pojavili zdravstveni problemi i otkriveno mu je karcinom debelog crijeva. Njegov mu je liječnik tada rekao da je valjda jedan od sto milijuna jer takvu bolest nemaju djeca nego ljudi u starijoj dobi. Od 2017. do 2022. godine Stjepan se borio s prilično teškom bolesti. Prošao je tri velike operacije, puno malih operacija, puno zahvata, ali sve uz veliko pouzdanje u Boga.
Teški i mračni trenuci spoznaje da možda neće preživjeti
Bojazan tragičnog završetka bio je prisutan od samog početka. Stupanj teške bolesti od samog početka je bio u velikom stadiju. Naravno da u početku to nitko nije mogao prihvatiti. To su bili teški i mračni trenuci, međutim uz pomoć molitve i vjere u Boga i ljubavi koju smo imali jedni prema drugima i ljubavi koju nam je on pružao mi smo postupno prihvaćali činjenicu, pogotovo zadnjih mjeseci da će Stjepan umrijeti.
Zadnjih desetak godina dolazili smo u ovo Josipovo svetište. Moj suprug Ivan i ja dolazili smo u vrijeme Velike pobožnosti, barem jednu srijedu, a kao obitelj dolazili smo zadnju nedjelju prije svetog Josipa, jer nije bilo jednostavno zbog obveza doći radnim danom. Te smo nedjelje napravili hodočašće, ispovjedili se, pričestili, dali neke svoje nakane, molitve i zagovore, te tražili svetog Josipa za zagovor. Tako smo činili svake godine. To nam je puno pomagalo. Bolje smo vidjeli.
Da je bilo tko gledao Stipu u zadnjim mjesecima shvatio bi da je Bog tu. Dakle, Bog je tu. Živi Bog, a ne onaj kako obično kažu prije 2000 godina nego on je tu živ pristan i što nam drugo preostaje nego prepustiti se Božjoj volji, Božjoj blizini. Prihvatiti činjenicu da smo u Bogu bilo živi, bilo mrtvi. To smo spoznali po mnogim stvarima i mnogim dubinama i iskustvima koje čovjek spoznaje i osjeća u sebi, a koje ni jedan čovjek ni jedna ljudska tehnika ne bi mogla napraviti. Toliko je nekih čudesnih – čudesno može zvučati drugačije, dakle stvari koje su Božje čudo bilo prisutno ne samo u ovih pet godina nego u svim godinama našeg života, mog života. Ja ne mogu reći da Bog ne postoji, ja mogu samo reći da Bog postoji, da je Bog tu sa mnom, uz mene, u meni. Preostaje mi samo koliko ću svojom slobodnom voljom prihvatiti tu činjenicu i koliko ću tu činjenicu živjeti. Priča o mom, našem Stjepanu nije uobičajena priča iako je on bio dijete interneta i sam je objavljivao mnoge objave i na facebooku i na instagramu i drugim društvenim mrežama. Međutim oni putevi koji se danas nude mladima nisu bili njegov put. Stjepanov put je bio put vjere u kojem je on iznad svega, osim vjere u Boga, cijenio ljudski život. Jako bi ga povrijedilo kada bi čuo da je netko napravio abortus pogotovo ako bi bio u pitanju abortus djeteta koje je bilo već u majci bolesno. Jako je bio osjetljiv na to. Nemam dovoljno riječi da objasnim tu njegovu osjetljivost.
Nadalje, na početku Korizme počeo je pisati svoj smisao života, svoj put s Bogom, promišljanje s Bogom. Uvjerena sam da je i to najvrjedniji dio spomenute knjige o našem Stjepanu. Sve je to napisao u tih četrdeset dana u svojoj knjižici, i u rokovniku svetog Josipa kojega mu je sestra nabavila kada mu je ponestalo papira u prvotnoj knjižici, a objavljeno je u knjizi o Stipe i njegov Bog. Ti njegovi zapisi, kako je zaključio njegov otac Ivan, svjedoče da je Stjepan dijete Božje. Ja bi dodala, a to je onda postao i naslov knjige o Stjepanu, ovo je put moga sina Stjepana i njegovog Boga odnosno našega Boga onako kako ga je on u teškim danima patnje i boli provedenih u bolnici često nazivao. Na bolničkim odjelima, na kojima su ga zvali beba jer je bio najmlađi, bilo je mnoštvo ljudi koji nisu prihvaćali patnju, no ipak tu su patnju i bolest sa Stjepanom nekako drugačije doživljavali, osjećao se mir. I to je ono što osjeti onaj koji upozna život našeg Stipe. Dakle, prisutne su suze, tu jesu patnje, tu je bol, ali na kraju ostaje mir i radost. Taj mir i ta radost na poseban je način bila vidljiva i na sprovodu, kao i u svim trenucima kada se čitaju njegovi tekstovi.
Izvor: medjugorje-info.com
Foto: salesiana.hr
