Tko se boji vuka još? Ili – tko to poštuje oca još? Gazimo ih, obezvrjeđujmo ih, ma i tako su beskorisni, je l’ da? Pogledajte samo jednu epizodu kultnog crtića Peppa Pig i shvatit ćete o čemu je riječ. Crtić koje su gledale mnoge generacije zapravo je cijelo vrijeme nekako potiho govorio – očevi nisu važni.
Često mnoge feministikinje poručuju kako otac u najranijem razdoblju djetetova razvoja uopće nije potreban. Sve i kada bi to bilo istinito (u potpunosti), to ne znači da otac nije potreban svojoj ženi, svojoj izabranici, majci svoga djeteta. Ili možda modernije – svojoj partnerici.
Pogledajmo ovaj fenomen kroz prizmu ranije spomenutog crtića. Mama je pouzdana, brižna, marljiva i uvijek na raspolaganju, dok otac, pogađate – nije. Otac obitelji prikazan je kao pretio i prilično zaostao u shvaćanju svijeta oko sebe. O lijenosti da ne govorim. O žrtvi isto tako. On je radije jedna obična lijenčina nesposobna za život. Sreća pa je majka ovdje.
Primjera radi, u jednoj od epizoda, majka koristi televizor kako bi gledala fitness programe za skidanje kilograma, dok otac „marljivo“ sjedi u naslonjaču i sretno govori kako je on savršene građe. U drugoj pak svi rade, dok taj isti otac spava. U trećoj pak otac ispada iz aviona, a majka hrabro skače i spašava ga. I tako unedogled.
Što dijete može shvatiti gledajući te „lijepe i pobožne scene“? Iskreno, nadam se ne ono što autor ove serije želi poručiti. Ipak, da se razumijemo, ovim se tekstom ne želi opravdati ponašanje onih muškaraca koji ne preuzimaju odgovornost za dar koji im je Bog dao. Ali se isto tako želi i reći da nisu svi muškarci takvi kakvima ih se prikazuje. I to poglavito ne od strane udruga čudnog predznaka ili kvazifeminističnog toka misli. Čemu generalizirati muškarce?
Zašto djetetu oduzimati pravo na roditelje? I to na majku i oca? Što imamo od toga da trujemo našu djecu? Ne znate li da imaju pravo na obitelj – u punom i jedinom smislu riječi? Zašto se ne vratiti pravim vrijednostima?
I – zar zaista mislite da ovakvim pristupom činite išta pozitivno za buduće generacije? Ne postoji sloboda za ništa, a sve se više čini da se djecu ovakvim sadržajem od najranije dobi želi ne zaštititi – nego onesposobiti za ljubav, žrtvu i odgovornost.
Tako gledano, prikaz oca kao nesposobnog, debelog i lijenog ništa je drugo nego dobar „pandan“ za jedan lijepi život po ideološkom obzoru, život od ničega za ništa. Živjela lijenost, nemar i uživanje u blagodatima ovog svijeta.
