Jednom je vlak kojim je putovao predavač Lublinskoga katoličkog sveučilišta, vlč. Karol Wojtyla, kasnio. Studenti koji su čekali ispit, zbog nedolaska ispitivača otišli su svaki na svoju stranu.
Ostao je samo jedan svećenik koji nije poznavao Wojtylu, nije dolazio na njegova predavanja, a za ispit se pripremao iz posuđenih skripti.
Nakon dva sata upao je zadihani Wojtyla, izgledom ne mnogo stariji od svojih studenata. Svećenik-student, utješen da neće polagati sam, upita:
„Stari, i ti na ispit?“
„Da, na ispit promrmlja“, Wojtyla.
„Tip opasno kasni, svi su se razišli, a ja čekam jer moram danas položiti“, objasnio je student.
„A ti? Ti ne poznaješ Wojtylu?“ upitao je upravo pristigli.
Ne, vjerojatno je neki dosadan tip. Nisam dolazio na njegova predavanja. Govorili su mi da su vrlo apstraktna i teška – objasnio je student.
I riječ po riječ, razgovor je prerastao u ponavljanje gradiva. Wojtyla je pitao, slušao i tako jasno tumačio zamršena filozofska pitanja da je student u jednome trenutku rekao: – Ej, koji si ti štreber! Molim te, kad dođe velečasni profesor, nemoj ići prije mene na ispit jer ću nakon tebe sigurno pasti.
A kakvo je tek bilo njegovo iznenađenje kad je čuo: – Daj indeks, ja sam Wojtyla. Dobio je plus četiri – sjeća se tadašnja studentica Krystyna Sajdok.
Mladež Lublinskoga katoličkog sveučilišta često je prepričavala tu zgodu koja je uvijek iznova budila simpatije prema profesoru Wojtyli.
Izvor: FB Župa Vrtlinska
Foto: Wiki
