Krivnja bi nas uvijek trebala uznemiriti, pomažući nam tako osvijestiti koliko smo odvojeni od svijeta. Mi smo grešnici, čak i po svojoj neaktivnosti i stagnaciji.
Attwood naglašava da se doniranje novca dobrotvornoj organizaciji ili darivanje beskućnika može pretvoriti u mehanizam koji samo naizgled utišava našu krivnju, tako što činimo dobra djela. Umjesto toga krivnja bi se trebala odnositi na konkretnu osobu i situaciju. Moramo se sjetiti ljudskih bića koja su potlačena.
Narativ ugnjetavanja je u vijestima svaki dan. Možda u napor da se učinimo više osjetljivima za stvarnosti ovakvih priča trebamo uključiti molitvu. Ako možemo imaginarno ući u evanđeosku scenu u ignacijevskoj molitvenoj tradiciji u kojoj smo u interakciji s Isusom i drugim biblijskim osobama, zar ne možemo učiniti isto s pričama iz vijesti?
Zamisli strahove koje možda osjećaš dok ti i tvoji prijatelji protestirate protiv diktatorske vlade. Možda si bio/la blizu eksplozije koja je ubila nekog iz tvoje obitelji. Tvoja vlada odgovorna je za ove smrti. Zamisli suze, gađenje i ljutnju. Bojiš se za svoj život, ali znaš da je gotovo nemoguće pobjeći preko granice; vojska te neće pustiti. Njima si manje od čovjeka i nedovoljno vrijedan da ostaneš živim.
Ali nisi tamo. Tu si. Osjećaš li ikakvu krivnju? Što ti poručuje?
Ponekad biblijske priče postaju romantizirane priče koje dovode do ugodnih osjećaja kad molimo s njima. Možda možemo koristiti ignacijevsku molitvu da uđemo u scenu priče o trenutnom događaju i samo osjetimo osjećaje kako dolaze. I ako osjećaš krivnju, pitaj Boga što ti o tome želi reći.
Izvor: ignacije.hr
Foto: Unsplash
