Toma nije imao razloga povjerovati samo zato što su mu ostali rekli što su doživjeli. To je bilo njihovo iskustvo, ali ne i njegovo. Iz ranije epizode u Ivanovu evanđelju znamo kako je Toma po karakteru fatalist (Iv 11,6: “Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!«”) i da je po dispoziciji skeptik (usp. Iv 14,5: “Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?«”) što nije isto kao i biti biti cinik tj. onaj koga ništa ne može uvjeriti. Tomu je samo teško uvjeriti.
No ovdje je bitno za uočiti: Toma ne traži dokaze da bi povjerovao nego razlog zašto bi vjerovao. Dokaz nečega pretpostavlja neki razlog ili nakanu, a koju onda dokazi podupiru ili opovrgavaju. Od Tome se traži da promijeni samo svoje viđenje stvarnosti – da odbaci činjenicu vlastitog neposrednog iskustva kako je smrt neizbježna i vječna i prihvati novu istinu da je uskrsnuće moguće. Zato pak treba imati itekako dobar razlog. Zapravo, ništa manje nego susret s Uskrslim Kristom.
Isto se odnosi i na nas. Ne bismo li povjerovali, trebamo imati itekako dobar razlog. Navještaj evanđelja pretpostavlja da ćemo ćuti Radosnu vijest o Isusu Kristu i potom se uputiti na cjeloživotnu potragu za Istinom – kako je moguće da je Bog postao čovjekom, bio raspet, umro i uopće uskrsnuo? Što to znači za nas, za ovaj svijet? Kako to mijenja način na koji živimo i umiremo (obraćenje)? Kako se postaviti prema Kristu uskrslome? Što je Bog time htio postići i što sad očekuje od mene?
Nažalost, pokazalo se puno lakšim, umjesto evangelizirati – tražiti Istinu koja je Krist Isus, jednostavno pokrštavati, tj. od rođenja ponavljati narativ o uskrsnuću i na taj način više indoktrinirati nego uvjeriti. Postavljati teška pitanja o razlogu vjere svakako se nije poticalo, jer potraga za istinom zahtijeva suočavanje sa sobom, ne samo sa svojom sumnjičavošću nego i s nevoljkošću podnijeti napor i žrtvu iskrenog preispitivanja – riskirati neugodu i tjeskobu nonkonformizma ili čak otkrivenje o samima sebi da nemamo ni želje ni interesa vjerovati. Lakše je svesti pitanje o razlogu vjere na religiju – na obredni spomen viših istina koje nemaju veze sa svakodnevicom osim u određene dane u godinu – a onda čak i na folklor i mitologiju.
Toma je dobio svoj razlog za vjeru u susretu s Isusom. Ni sam nije znao što je time tražio. Od toga trenutka nadalje više nije mogao ignorirati istinu i vratiti se normalnom životu. Više ga ni utjeha religije ni anestezija udobnog života nisu mogle zadovoljiti. Za njega s ovim susretom jednom zasvagda isključena opcija da zbog stisaka i pritisaka života malo po malo, takoreći na rate, izgubi dušu kroz moralne kompromise. Zato je njegov život mogao okončati samo na jedan način: mučeničkom smrću. Stoga se ne dajmo zavarati. Nismo od onih što su blagoslovljeni jer ne vidješe, a vjeruju, dok god pristupamo Kristu prisutnome među nama pod prilikama kruha i vina s određenom dozom rezerviranosti.
Poput Tome, kako bismo pronašli svoj razlog za vjeru, moramo najprije umrijeti. Točnije, mora umrijeti onaj stari čovjek u nama koji možda dolazi u crkvu, ali također želi i opciju živjeti svoj život za sebe. Taj čovjek je motiviran strahom, tjeskobom, željom za udobnošću i da ga se jednostavno ostavi na miru. Potraga za razlogom vjere ne nudi takvu vrstu mira. Čin traženja razloga vjere i riskiranja radi Krista je konstitutivan po vjeru. Propitkivanje pashalnog otajstva jest praksa vjere kojom kršćanin izlazi iz ropstva grijeha, napušta tamu očajavanja i prolazi kroz Smrt u novi život, to jest, postaje kristolik. Tako pak shvaćena vjera u Krista, Kristu i u Kristu nije neka zanesenost ni ekstaza, već ‘mistika očiju širom otvorenih’ u spoznaji i poimanju, ali sada Božjim očima.
Izvor: dominikanci.hr
