U društvu u kojem živimo, borbe sa samim sobom u obliku raznih mentalnih bolesti i dalje su označene prilično stigmatično. Rad na sebi na tom psihološkom polju mnogima daje za pravo misliti o drugima da su ludi, drugačiji, nenormalni i sl. U biti, istina je ta da je prilično zavaravajuće o sebi misliti da smo normalni i da je s nama baš sve u redu. Istina je da je jedini kriterij neke normalnosti propitkivanje vlastite. Jednom prilikom, jedan je psiholog rekao: Jedini razlog zbog kojeg baš svi nismo u nekoj ustanovi krije se u tome da u ustanovama nema dovoljno mjesta za sve.
Mnogi su sveci imali problema s raznim psihičkim poremećajima. Za Malu Tereziju, primjerice, mnogi autori govore da je bila na rubu shizofrenije. Sv. Ignacije Loyolski imao je problema s opsesivno kompulzivnim poremećajem do te mjere da je jednom prilikom pokušao i suicid. Za sv. Ivana Mariju Vianneya mnogi tvrde da je imao kompleks manje vrijednosti. Zapravo, ovako bi mogli nabrajati unedogled. I ne, nemoj me krivo shvatiti, ovo nije pokušaj prokazivanja svetaca, već poticaj tebi, da svoju “ludost” iskoristiš za svetost.
Upoznavati sebe i svoju narav kroz psihoterapiju nimalo nije pogrešno. Baš suprotno. Pa opet, neki “zaglibe” u tom, vječitom proučavanju samog sebe. Naprosto, neki ljudi počnu promatrati sebe i svijet isključivo kroz ograničenost psihoterapije i njezinih spoznaja, neovisno o kojem se smjeru psihoterapije radilo. Kao da je jedina istina za tvoj život ona iz neke psihoterapijske škole. A gdje je tu zdrava duhovnost?
U početku bijaše Riječ, a ne netko od utemeljitelja psihoterapije. I u samom startu, to nam govori da imamo veliki problem, ukoliko i psihoterapija nema zdravi temelj i korijen, već vlastite teorije od kojih polazi u pristupu čovjeku. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa drugim je riječima jedino pravo mjerilo temelja sve zbilje. Ne moj vlastiti sud, ne teorija evolucije, ne spoznaja koja će me odvesti do Nobelove nagrade. Nisam sam sebe stvorio i više je toga što ne znam, nego što znam.
Primjerice, Freud, koliko god bio omražen, u svojoj psihoanalizi uputio nas je na važne stvari, samo – ne jedine važne, kako je on to mislio. Iako je u mnogim stvarima udario temelj današnjoj psihoterapiji, mnoge je stvari i previdio. Zanemario je da je čovjek duhovno biće i da on nije bolest s kojom se bori, ili nagon koji ga opterećuje. Ignorirao je mnogo toga – slobodnu volju, snagu duha, usmjerenost prema nekom ili nečem… To će nam zapravo reći da čovjeka ne možemo promatrati kao aparat kojeg treba popraviti, jer pazi – mnoge ćeš svoje borbe i nevolje ponijeti sa sobom u grob.
Cilj prave psihoterapije stoga nije i ne može biti rješavanje apsolutno svakog problema, već dobiti alat za suočavanje i život s istim. Smisao života nije u tome da kroz njega prolaziš neokrnjeno i slobodno od svakog utjecaja, već da svakom izazovu znaš odgovoriti na evanđeoski način. Nezdrave psihoterapije često gledaju tek jednu stranu medalje, i to onu koja opterećuje.
A što s drugom stranom? A što s time da svoju ludost usmjerim(o) prema svetosti? Što s time da svoj križ ponesem(o) do samog neba?
