Četvrta korizmena nedjelja – A
Čitanja: 1Sam 16, 1b.6–7.10–13a; Ps 23, 1–6; Ef 5, 8–14; Iv 9, 1–41
Uvod
Današnji, iznimno bogat evanđeoski ulomak govori nam kako grijeh osljepljuje, a krštenje otvara oči.
Krštenje je novo stvaranje
Slijepac od rođenja predstavlja čovječanstvo koje je od samoga početka ranjeno izvornim grijehom, zbog čega je nesposobno vidjeti Boga (usp. Izl 33,20). To, međutim, ne sprječava Boga da vidi čovjeka (usp. Izl 3,7; Iv 9,1). U Isusovu miješanju zemlje s pljuvačkom prepoznajemo čin stvaranja, jer je prvi čovjek također nastao miješanjem zemlje i nečega što je izašlo iz Božjih usta (Božjega daha). No, mazanje kalom nije bilo dovoljno da čovjek progleda: morao je otići i oprati se u kupalištu koje se zove Poslanik. U Ivanovu evanđelju Isus na više mjesta naglašava da je poslan od Boga (usp. Iv 3,17; 5,30; 7,16; 8,29; 10,36; 17,18). Stoga je pranje u Poslaniku slika krštenja u Kristu.
Pažljivo čitajući dalje ovaj odlomak, možemo primijetiti da otvaranje očiju nije jedini učinak krštenja. Vidimo da je bivši slijepac toliko promijenjen da ga neki ljudi više ne mogu prepoznati (usp. Iv 9,9). On je otad novo stvorenje. Potom pratimo kako, vrlo uspješno, vodi teološke rasprave s farizejima. Isus mu nije otvorio samo oči već i pamet, dajući mu Duha Svetoga da može razumjeti otajstva vjere. Naposljetku je zbog svega toga izbačen iz zajednice. Tako ponovno postaje žrtva sljepoće, no ovoga puta ne vlastite, nego tuđe.
Krštenje je tek početak rasta
Krštenje se još naziva prosvjetljenjem (usp. Heb 6,4) jer po njemu osoba dobiva nove oči – nov pogled na stvarnost. Od fizičkog je vida važniji onaj duhovni: slijepac sada ne samo da vidi stvari oko sebe nego i prepoznaje Krista. Primijetimo da slijepac u toj spoznaji raste postepeno: Isus je za njega najprije „čovjek” (Iv 9,11), potom „prorok” (r. 17), zatim tvrdi da je „od Boga” poslan (r. 33) te na kraju ispovijeda pravu vjeru govoreći: „Vjerujem, Gospodine!” (r. 38). Također, evanđelist ne navodi slijepčevo ime, nego se služi različitim izrazima da bi ga opisao: on je najprije „čovjek slijep od rođenja” (usp. Iv 9,1), potom „čovjek koji bijaše slijep” (r. 24) te naposljetku samo „čovjek” (r. 28).
Već smo govorili o tome da Ivan kroz cijelo Evanđelje provlači temu gledanja koje dovodi do vjere. Takvo gledanje nije puko fizičko zamjećivanje (grč. blepo) ili intelektualno zaključivanje (grč. theoreo), nego motrenje unutarnjim osjetilima: gledanje koje u znaku prepoznaje Božju prisutnost (grč. horao). U današnjem se odlomku za otvaranje očiju upotrebljava riječ za fizičko gledanje (blepo), no kada se čovjek ponovno susreće s Isusom i pita tko je Sin Čovječji, on mu odgovara da ga je već vidio – horao. Posebno je zanimljivo da Isus odgovara u perfektu. Prirodnije bi bilo da mu je odgovorio: „Gledaš ga”, ali on kaže: „Vidio si ga!” (Iv 9,37; grč. heorakas, od horao). Perfekt se u grčkom jeziku upotrebljava za radnju koja se dogodila u prošlosti a ima posljedice u sadašnjosti: nije toliko naglasak na samom događaju ili radnji koliko na trajnoj promjeni stanja koju ta radnja uzrokuje.
No, kada je to slijepac već vidio Isusa? Pa u prvom susretu, kada ga je namazao kalom i rekao mu da se opere u kupalištu. Slijepac je bespogovorno poslušao što mu je Isus rekao, a poslije ga je branio od farizejskih optužaba i osuda. Iako nije imao zdrave oči da gleda (blepo), on je već tada vidio (heorakas) da je pred njim netko u kome djeluje Bog. Ovo je ujedno poruka današnjoj Crkvi: mi Isusa ne možemo vidjeti tjelesnim očima, ali ga vjerom gledamo u njegovoj riječi i euharistiji.
Sljepoća farizeja
Za razliku od ovoga čovjeka, farizeji pored zdravih očiju ne vide ono što jedan slijepac vidi. U Bibliji je zadnja rečenica nekog odlomka često ključ za njegovo tumačenje. Danas je to Isusov odgovor farizejima, u kojem ironično naglašava: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’, pa grijeh vaš ostaje.” (Iv 9,41).
Je li moguće da i u životu kršćanina postoji ovakva sljepoća pored zdravih očiju? Itekako! Krštenje je, naime, tek početak, a ne kraj vjerničkog puta i sazrijevanja. Krštenici, istina, dobivaju nove oči, ali ne i savršen vid. Tek ćemo u nebu imati savršeno gledanje (visio beatifica), a do tada vidimo tek djelomično. Stoga, iako slijepac izriče jednu od najljepših definicija obraćenja – „slijep sam bio, a sada vidim” (Iv 9,24) – on u istom retku također priznaje: „ja ne znam” (r. 24). Drugim riječima, kao da želi reći: „Vidim, ali ne potpuno.” Ili, kao što sveti Pavao objašnjava: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki… Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno“ (1 Kor 13,12).
Teološki rečeno, iako je krštenjem naša narav ozdravljena od izvornoga grijeha, ona i dalje ostaje sklona grijehu. Zato nam Bog daje sakramente kao mogućnost trajnog čišćenja i otvaranja očiju. Ovo je klasična kršćanska napetost između „već da” i „još ne”: vidim, ali ne potpuno; shvaćam, ali ne potpuno; obratio sam se, ali sam još na putu.
Poruka današnjeg evanđeoskog ulomka jest to da pravo zlo nije tjelesna sljepoća, nego ona duhovna – kada si čovjek umišlja da jasno vidi. Posljedica je takve duhovne sljepoće dvostruka: neprepoznavanje Krista i osuđivanje drugih.
Zaključak
Zato je moguće nazivati se vjernikom, vršiti pobožnosti, braniti vjeru, a ujedno biti slijep. Naša sklonost grijehu očituje se u tome da smo, čitajući Evanđelja, skloni sebe prepoznati u pravednicima, a druge u negativnim likovima. Rijetko će se tko zapitati: „Po čemu sam ja sličan farizejima?” Uvijek je farizej onaj drugi. Upravo je u tome ironija cijelog teksta: nisu samo farizeji slijepi nego i mi čitatelji koji ne shvaćamo da je tekst o nama.
Svjedoci smo pojave da se danas neke svećenike i biskupe koji možda sa skepsom gledaju na određene pojave u Crkvi olako uspoređuje s farizejima: oni su, navodno, poput institucionalne vlasti Isusova doba koja nije prepoznala djelovanje Duha Svetoga. No, dotični suci ne shvaćaju da istodobno sebe proglašavaju onima koji vide – vjerskom elitom koja si dopušta da sudi Kristovo tijelo, Crkvu. Nije li ironično da institucionalna Crkva, kojoj je od Krista dana vlast da nekoga može proglasiti izopćenim, tu vlast izuzetno rijetko prakticira, dok pojedini kršćani čitav svoj apostolat posvećuju istraživanjima i javnim prozivanjima osoba koje bi trebalo eliminirati iz Crkve? Čak ni Sveti Otac ne može izmaknuti njihovu sudu! Možda oni zaista vide nešto što većina biskupa i svećenika ne vidi? Ipak, Evanđelje nas ne potiče da donosimo takve sudove, nego upozorava na opasnost od njih.
Takvi ljudi nisu naša briga. Nas bi trebalo brinuti kako da sami, za sebe, saznamo vidimo li ispravno ili nas duhovna oholost čini slijepima. Odgovor nalazimo u primjeru slijepca iz Evanđelja: iako vidi, on shvaća da ne zna; iako mu sude, on druge ne osuđuje, nego propitkuje, traži i sluša. Također, usporedimo ljutnju s kojom farizeji optužuju i mir s kojim nekadašnji slijepac odgovara. U susretu s Isusom naposljetku ostaje bez riječi: ispovijeda vjeru i jednostavno ničice pada pred njim (usp. Iv 9,38).
Duhovni vid počinje priznanjem da ne vidimo. Prava je sljepoća tvrdokoran stav uvjerenosti u vlastitu ispravnost. Bez obzira na prethodna vjerska iskustva, privatna prosvjetljenja ili uspješno odrađene molitve i postove, nitko nema pravo imati apsolutnu sigurnost u svoj vid. Dapače, što više rastemo u spoznaji vjere, trebali bismo rasti i u spoznaji vlastite sljepoće. Stoga, kada sljedeći put u Crkvi naiđemo na nešto što nam djeluje neshvatljivo, umjesto osuda, radije molimo: „Gospodine, daj mi da progledam!” (usp. Mk 10,51).
vlč. Tomislav Šagud
Izvor: sagud.xyz
Foto: Unsplash
