Velika subota je još jedan od onih posebnih dana u liturgijskoj godini kada nas Crkva poziva u ovo intenzivno razdoblje „čekanja“, vrijeme koje je još obilježeno tugom, ali je na rubu radosti.
Povijesno gledano, na Veliku subotu nije bilo mise
Povjesničari smatraju da Velika subota nije bila dan kada se slavi misa. Umjesto toga, kršćani su održavali cjelonoćno bdijenje koje je počinjalo usred noći u subotu i završavalo tek s prvim zrakama zore, kada je slavlje mise počinjalo na uskrsno jutro.
Autor Herbert Thurston daje kratak opis u svojoj knjizi Korizma i Veliki tjedan:
„Misa koja se danas slavi na Veliku subotu… u početku uopće nije bila misa za Veliku subotu, nego, dolazeći na kraju dugih ceremonija velikog bdijenja, u stvarnosti je bila ponoćna misa Uskrsa. Vjerojatno se u najranijoj fazi slavljenja do toga trenutka dolazilo tek dugo nakon ponoći, kada je dan već počinjao svitati. Bilo je stoga sasvim prirodno da se radosno ushićenje Uskrsnuća prvi put izrazi upravo tada. Teoretski gledano, Velika subota, kao i Veliki petak, bio je ‘aliturgijski’ dan, dan bez mise.“
Kasnije je liturgija skraćena i pomaknuta ranije navečer, postajući Uskrsno bdijenje kakvo danas slavimo.
Velika subota bila je dan molitve i tišine
U mnogim crkvama nastao se običaj stvaranja groba ili katafalkom na kojem je bila postavljena statua Isusova tijela, a vjernici su poticano ostajali u molitvi pred tužnim grobom. Tijekom većeg dijela povijesti bilo je vrlo malo javnih liturgija prije Uskrsnog bdijenja, pa je crkva ostajala potpuno tiha od Velikog petka poslijepodne pa sve do kasnih večernjih sati Velike subote.
Tijekom mnogih stoljeća postojala je i stroga pokora na Veliku subotu, pri čemu se nije smjelo jesti, u znak poštovanja ovog bolnog dana. Mnogi su ostajali u crkvi cijelu noć Velikog petka, čuvajući Isusovo društvo u grobu.
Homilija iz 2. stoljeća potvrđuje ovu opću atmosferu u crkvi: „Što se događa? Danas nad zemljom vlada velika tišina, velika tišina i spokoj, velika tišina jer Kralj spava; zemlja je bila u strahu i stala je, jer je Bog spavao u tijelu i podigao one koji su spavali od vjekova. Bog je umro u tijelu, i podzemlje je zadrhtalo.“
Isus je „sišao u pakao“ na Veliku subotu
Svi znamo da je Isus uskrsnuo treći dan, ali što se događalo između toga? Zapravo, svake nedjelje izgovaramo da je Isus „sišao u pakao“, ili kako se ponekad prevodi, „sišao k mrtvima“.
Katekizam pojašnjava ovu često pogrešno shvaćenu temu:
„Pismo naziva prebivalište mrtvih, kamo je mrtvi Krist sišao, ‘paklom’ — Sheol na hebrejskom ili Hades na grčkom — jer su oni koji su tamo lišeni viđenja Boga. To vrijedi za sve mrtve, bilo zle ili pravedne, dok čekaju Otkupitelja; što ne znači da je njihova sudbina ista, kako Isus pokazuje u prispodobi o siromašnom Lazu, koji je primljen u ‘Abrahamski krilo’: ‘Upravo te svete duše, koje su čekale svojega Spasitelja u Abrahamskom krilu, Krist Gospodin je oslobodio kad je sišao u pakao.’ Isus nije sišao u pakao da oslobodi proklete niti da uništi pakao prokletstva, nego da oslobodi pravednike koji su mu prethodili. ‘Evanđelje je naviještano čak i mrtvima.’ Silazak u pakao donosi poruku evanđelja spasenja do svog potpunog ispunjenja. To je posljednja faza Isusove mesijanske misije, faza koja je vremenski sažeta, ali ogromna u svom stvarnom značaju: širenje Kristova otkupiteljskog djela na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni sudjeluju u otkupljenju.“
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
