Sedam smrtnih grijeha, kako ih danas poznajemo, možemo promatrati kao sedam najstrašnijih i najopasnijih neprijatelja na duhovnom bojištu. Iako su izvorno bili navedeni kao osam grijeha u monaškim spisima Evagrija Pontskog i svetog Ivana Kasijana (primjerice, lijenost i malodušnost bili su odvojeni), danas ih uglavnom poznajemo kao sedam – požuda, lakomost, srdžba, neumjerenost u jelu i piću, lijenost, zavist i oholost. Svaki od njih je žestok protivnik, i iz vlastitog iskustva znam da su me ti grijesi često ranili, prestrašili i nadvladali.
Požuda se, kako prenosi sveti Ivan Kasijan, mora „boriti i u duši i u tijelu“, jer se često „budi neovisno o volji“, što objašnjava snažnu frustraciju i očaj koje kršćanin može osjetiti kada se s njom suoči. Jednoga dana kršćanin napreduje u duhovnom životu, a već sljedećeg neka jednostavna slika ili rečenica oslabi i uzdrma utvrdu Kristovu u srcu. Često duša tada pada u neki oblik teškoga grijeha, posustajući pod neprekidnim napadima na osjetila kojima je izložena ili kojima se ponekad sama prepušta.
Za duše sklone grijesima požude, naše je doba posebno surovo. Na neki način, učinci požude danas su gotovo neizbježni – „Seks je postao jedna od najčešće raspravljanih tema modernog vremena. Viktorijanci su se pravili da ne postoji; modernisti se prave da ništa drugo ne postoji.“ (časni Fulton Sheen)
Tema spolnosti, na dobro ili na zlo, dominira mnogim razgovorima, a za osobu sklonu požudi svakodnevni život može postati vrlo težak. Ne treba biti nikakav nimfoman da bi se tako osjećalo – mnogi jednostavno podlegnu grijesima požude zbog silnih poticaja u slikama, stavovima i modi, jeziku i svemu ostalom što neprestano napada pojedinca. Sve to budi strasti koje su već prisutne, poput žeravice koja se iznenada ponovno rasplamsa. „Nečisti duh snažno djeluje samo na strastvene“, (Serafim Sarovski), a kako mnoge duše spadaju u tu skupinu, one su „podložnije prigodama za ovaj grijeh nego slama vatri“. (Dom Lorenzo Scupoli)
Požuda nudi brzo rješenje otupljenoj duši suvremenog čovjeka u post-nietzscheanskom dobu – umjesto da se barem malo suoči s egzistencijalnom krizom ljudskog postojanja, s realnošću, patnjom, strahom i boli, čovjek može privremeno „zaboraviti svoju prazninu u intenzitetu trenutnog iskustva“. (časni sluga Fulton Sheen)
Poput svog srodnog grijeha, neumjerenosti, požuda omogućuje duši koja se ne može suočiti sa stvarnošću kratki bijeg. Prepustiš li se požudi, sve životne brige na trenutak nestaju – ali se potom vraćaju nepromijenjene, dok je duša u opasnom stanju. Kao i mnogi drugi grijesi, požuda ne privlači zato što je odbojna i bolna, nego zato što nam nešto nudi i čini nam se da od toga imamo koristi. Vjerojatno je slično uzimanju droga – nitko ih ne bi uzimao da ne postoji neki prividni dobitak koji se u tom trenutku čini većim od rizika. U ovom slučaju, požuda nudi takav „uzlet“, naizgled bez odgovornosti i posljedica.
Stvarnost je, naravno, sasvim drukčija. Prepuštanje požudi ima učinak svojevrsnog pražnjenja duše – čovjek se prodaje za kratkotrajni osjećaj ugode. Takvo je očajanje našega doba i ljudske naravi. Želimo se osjećati dobro pod svaku cijenu, a svjesno odricanje od užitaka požude radi višeg cilja često se smatra ludosti.
Nema sumnje, požuda nije lak grijeh za nadvladati, osobito danas. Naše se strasti lako raspiruju, a ono što je nekoć bio težak i mračan put kojim nismo htjeli ići, odjednom postaje sklizak pad u zamku. Grijesi požude često stvaraju ovisnost – dovoljno je pogledati živote onih koji su godinama konzumirali pornografiju, da bi na kraju otkrili kako im je um ispunjen „đavolskom ikonografijom“. (otac Serafim Rose)
Vidimo razrušene brakove zbog preljuba, slomljena srca zbog prolaznih veza i sebičnih odnosa, slomljene duše onih zarobljenih u ovisnosti o masturbaciji i pornografiji; posljedice požude su očite. Doista, to je jedan od najočitijih i najizravnijih neprijatelja kršćanina na današnjem duhovnom bojištu (i, zapravo, kroz cijelu povijest).
Kada počnem razmišljati o lijekovima i oružjima protiv ovog smrtnog grijeha, sjetim se jedne dirljive priče koju sam jednom pročitao. Ona kaže: „Neki mladić poželio je odreći se svijeta i, premda je više puta napuštao svijet i odlazio u samostan, misli su ga vraćale, podsjećajući ga na svjetovne stvari, jer je bio vrlo bogat. Jednoga dana, odlazeći, počeo je hodati i podizati prašinu, jer se stalno vraćao. Odjednom se razodjenuo, odbacio odjeću i potrčao gol koliko je mogao prema samostanu. Gospodin je to objavio jednom starcu, rekavši: ‘Ustani i primi moga patnika.’“
U toj priči, unatoč spomenu materijalnog bogatstva, vidim sažetu borbu s požudom. Iznova i iznova možemo padati u ovisnosti i napasti požude. No na kraju pobjeđuje privlačnost Božje milosti i čovjekovo „da“ toj milosti. U prikazu vidimo određenu odlučnost – mladić se potpuno svlači (što može značiti da se odriče briga i privlačnosti ovoga svijeta) i trči u Očev dom tražeći utočište. Takvo djelovanje preporučuje nam i sveta Terezija iz Lisieuxa koja nas potiče da, kada smo suočeni s napastima, trčimo Bogu kao što dijete trči roditelju tražeći zaštitu od divlje životinje.
Čini mi se da je čin volje – prihvatiti Kristovu milost umjesto pasti u grijeh – ono što nas spašava kada smo napadnuti ovim neprijateljem. Krist nam neprestano pruža ruku i govori: „Bdijte i molite da ne padnete u napast; duh je spreman, ali tijelo je slabo.“ (Mt 26,41)
Izvor: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
