Piri Thomas napisao je knjigu pod naslovom „Niz ulice zla”. U njoj je opisao put svog obraćenja – od kažnjenika, dilera droge i osobe koja je pokušala počiniti ubojstvo, do primjernog i uzornog kršćanina.
Jedne večeri Thomas je ležao na svom krevetu u zatvorskoj ćeliji. Iznenada i neočekivano počeo je razmišljati o neredu koji je napravio u životu te o teškoj i tužnoj situaciji u kojoj se sada nalazio. Osjetio je želju i unutarnji poticaj da počne moliti. No nije bio sam u ćeliji; s njim je bio još jedan zatvorenik, kojega su zvali „Mršavi dječak”.
Zato je Thomas odlučio pričekati da „Mršavi” zaspi kako bi se mogao u miru pomoliti. Nakon nekog vremena, uvjeren da drugi zatvorenik spava, sišao je s kreveta, kleknuo na hladni beton, sklopio ruke i počeo moliti.
„Rekao sam Gospodinu sve što mi je bilo na srcu”, zapisao je u knjizi. „Razgovarao sam s njim jednostavno, bez velikih i nerazumljivih riječi. Govorio sam o svojim mogućnostima i propustima, o nadama i razočaranjima. Osjećao sam da bih mogao gorko zaplakati zbog svega što sam učinio u životu. Bio sam sretan zbog tog osjećaja jer ga nisam osjetio godinama.”
Nakon što je završio molitvu, iz ćelije se začuo drugi glas: „Amen!”
Bio je to „Mršavi”, koji je slušao sve što je Thomas govorio. Neko vrijeme gledali su se u tišini, a zatim je „Mršavi” tihim i pomalo stidljivim glasom rekao: „I ja vjerujem u Boga.”
Thomas se potom popeo na svoj krevet i započeo razgovor s njim. Razgovarali su nekoliko sati o vjeri i povjerenju u Boga. Na kraju je Thomas zaključio: „Vjerujem da je Bog uvijek uz nas, ali mi nismo uvijek uz njega.”
Izvor: medjugorje-info.com
Foto: Unsplash
