Vjerojatno nikada nisi ni razmišljao o sklapanju prijateljstava općenito sve dok nisi završio fakultet i zakoračio u širi svijet. Zašto bi i razmišljao? Stvaranje i održavanje prijateljstava tijekom školovanja gotovo je jednako prirodno kao disanje. U kontaktu si s vršnjacima, najčešće slične dobi i podrijetla, šest ili više sati dnevno. Tu skupinu dodatno dijeliš na manje, još sličnije krugove kroz razne izvannastavne aktivnosti. Tijekom školskih godina teško je ne steći prijatelje.
A onda, nakon fakulteta, kao da netko naglo zaustavi glazbu. Na poslu možda viđaš druge ljude, ali krug potencijalnih prijatelja — onih koji su u sličnoj životnoj fazi, dijele tvoje interese i imaju osobnost s kojom se možeš povezati — može biti prilično ograničen. Ako pak radiš od kuće, kao što danas sve više ljudi radi, može proći i nekoliko dana bez ikakvog kontakta s drugim ljudima.
U odrasloj dobi gotovo da nema unaprijed zadanih struktura koje te prirodno vode prema stvaranju prijateljstava. Većina novopečenih odraslih, bez iskustva u okruženjima bez takvih struktura, pokušava nastaviti s istim pristupom kao prije — drugim riječima, ne poduzima ništa — pa se onda čude zašto im je društveni krug slab.
Najvažnija lekcija o sklapanju prijateljstava u odrasloj dobi jest da zahtijeva stvaran, svjestan trud. Neće se dogoditi samo od sebe; moraš se potruditi da se dogodi.
To znači namjerno povećati kontakt s drugim ljudima, odnosno potencijalnim budućim prijateljima. To možeš postići odlaskom u crkvu, učlanjenjem u teretanu ili borilački klub, pronalaskom grupe u svom području koja okuplja ljude oko nekog zajedničkog interesa i slično.
Biti proaktivan također znači produbljivati površna poznanstva koja tamo stekneš tako da nekoga pozoveš na druženje izvan tog okruženja. Primjerice, ako svake nedjelje razgovaraš s nekim u crkvi, s vremenom ga možeš pozvati na večeru.
Jedan od najboljih načina da poznanstva prerastu u prava prijateljstva jest pokretanje neke vrste grupe — bilo da je riječ o neformalnoj muškoj družini ili, primjerice, čitateljskom klubu — koja se sastaje redovito, tjedno ili mjesečno. Pokretanje grupe zahtijeva više truda na početku, ali kasnije traži manje održavanja; stalni termin susreta pomaže „automatizirati” odnose i izbjeći stalno dogovaranje oko termina.
Trebat će vremena (puno više nego što misliš)
Jedno istraživanje ispitivalo je studente i odrasle kako bi utvrdilo koliko vremena treba za stvaranje i produbljivanje prijateljstava. Pokazalo se da je za pretvaranje poznanstva u povremenog prijatelja potrebno provesti 40–60 sati zajedno.
Za prelazak iz povremenog u redovitog prijatelja potrebno je oko 80–100 sati. A za razvoj bliskog, najboljeg prijateljstva potrebno je više od 200 sati. U prikupljanju tih sati odrasli su u nepovoljnijem položaju.
U srednjoj školi možda si s prijateljem provodio dva sata na nastavi i još dva sata u izvannastavnim aktivnostima svaki dan, a vikendom ste se družili i po osam sati. To znači da si nekoga mogao upoznati i već za dva mjeseca osjećati kao da ste najbolji prijatelji.
Kao odrasla osoba, možda provodiš s nekim dva sata tjedno u teretani i još dva sata mjesečno izvan nje. Tim tempom, trebat će oko tri godine da poznanik postane dobar prijatelj. U stvarnosti, to često i jest toliko vremena koliko treba da osjetiš pravu bliskost s nekim koga upoznaš u odrasloj dobi.
Ako u odrasloj dobi očekuješ da će se prijateljstva razvijati jednako brzo kao u mladosti, vjerojatno ćeš biti razočaran. Napredak postoji, ali traje znatno dulje. Potrebno je strpljenje i dosljedno ulaganje u odnos.
Neki ljudi iniciraju, a neki ne
U mladosti se planovi za druženje često spontano događaju. Stalno si s prijateljima i ideje jednostavno dolaze same od sebe.
U odrasloj dobi, kao što je već rečeno, planiranje zahtijeva namjeru. U užurbanim životima, opterećenima obiteljskim i poslovnim obvezama, netko mora pomisliti: „Trebali bismo se družiti” — i tu misao pretvoriti u konkretan poziv.
Tada postaje jasno nešto što možda ranije nisi primjećivao: nisu svi jednako skloni tome. Ljude možemo grubo podijeliti na dvije skupine: „domaćine” i „goste”.
Domaćini vole organizirati — bilo doslovno, kao domaćini večera, bilo u prenesenom smislu, kao oni koji pokreću planove i okupljaju društvo. Ako si u srednjoj školi bio onaj kod koga su se svi okupljali, vjerojatno pripadaš toj skupini.
Gosti vole druženja i rado dolaze, ali sami ne vole organizirati, ni doslovno ni simbolično. Nerazumijevanje te razlike može dovesti do zabune i nesporazuma.
Par koji pripada „domaćinima” pozove drugi par na večeru. Taj drugi par, „gosti”, ne uzvrati poziv. Domaćini ponovno pozovu, ali opet nema uzvrata. Tada se počnu pitati sviđaju li se uopće tom paru.
Ako si tip domaćina, nemoj uzvraćanje poziva poistovjećivati s interesom za prijateljstvo. To dvoje nije nužno povezano. Ako ljudi rado prihvaćaju tvoje pozive, vjerojatno im se sviđaš; ako ih odbijaju i ne predlažu drugi termin, onda vjerojatno nisu zainteresirani. Mnogi zapravo cijene to što iniciraš druženja — samo sami nisu skloni činiti isto.
Izvor: artofmanliness.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
