Ovaj tekst donosi razmišljanje pape Lava o „eshatološkoj dimenziji” Crkve — to jest o njezinoj usmjerenosti prema konačnom cilju čovjeka i svijeta: nebu, odnosno „nebeskoj domovini”.
Papa naglašava da Crkva na zemlji ne postoji samo za sadašnjost, nego kao hodočasnički narod koji ide prema Božjem kraljevstvu. To je njezin konačni smisao i cilj, i bez tog pogleda lako se izgubi perspektiva.
Upozorava da ljudi često zaboravljaju tu dimenziju jer su previše usmjereni na ono što je odmah vidljivo i konkretno u svakodnevnom životu Crkve i svijeta. No kršćanin je pozvan gledati dalje — mjeriti i vrednovati sve iz perspektive vječnosti.
Crkva, prema Papi, ima poslanje naviještanja Božjeg kraljevstva ljubavi, mira i pravde. Ona ga već sada živi kroz sakramente, posebno Euharistiju te kroz djela ljubavi i služenja drugima. Ipak, ona nije savršeno poistovjećena s Kraljevstvom Božjim, nego je njegov „znak i početak”, dok će njegovo potpuno ostvarenje doći na kraju vremena.
Zbog toga vjernici ne smiju upasti ni u očaj ni u iluziju. Svijet je obilježen i dobrom i patnjom, ali kršćanin živi u nadi u Kristovo obećanje da će „učiniti sve novo”.
Papa također naglašava da Crkva mora imati hrabrost govoriti protiv zla, nepravde, nasilja i svega što uništava život te se zauzimati za siromašne i patnike.
Istodobno podsjeća da ni sama Crkva i njezine institucije nisu apsolutne — one su ljudske, povijesne i uvijek u potrebi obraćenja, obnove i reforme.
Na kraju, Papa govori o jedinstvu Crkve: onih koji su na zemlji i onih koji su već prešli u vječnost. Svi zajedno čine jednu zajednicu u Kristu, povezanu molitvom, liturgijom i „zajedništvom svetih”.
Poruka je jasna: kršćanski život treba biti prožet nadom u vječnost. Kada čovjek gubi iz vida „nebesku domovinu”, lako se izgubi i smisao sadašnjeg puta.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
