U svom pismu o svetom Josipu, papa Franjo je razmatrao kako je „u svakoj situaciji Josip izjavljivao svoj vlastiti fiat, poput Marije pri Navještenju i Isusa u Getsemaniju“.
Kada je sveti Josemaríja govorio o poslušnosti, često se pozivao na svetog Josipa, jer je u patrijarhu vidio srce željno slušanja, srce koje je bilo pažljivo prema Bogu, a također i pažljivo prema okolnostima i ljudima oko sebe.
Naprimjer, govoreći o povratku iz Egipta, ističe kako „Josipova vjera ne posustaje; on posluša brzo i do posljednjeg slova. Da bismo bolje razumjeli ovu lekciju svetog patrijarha, trebali bismo se sjetiti da je Josipova vjera aktivna, da njegova brza poslušnost nije pasivno podvrgavanje toku događaja.“
U tom smislu, Escrivá je cijenio činjenicu da je sveti Josip, budući da je bio čovjek molitve, primijenio svoju inteligenciju na situaciju s kojom se suočavao: “U raznim okolnostima svog života, sveti Josip nikada ne odbija razmišljati, nikada ne zanemaruje svoje odgovornosti. Naprotiv, on stavlja cijelo svoje ljudsko iskustvo u službu vjere (…) Takva je bila vjera svetog Josipa: cijela, puna povjerenja, potpuna. I izražavala se u učinkovitoj predanosti Božjoj volji s inteligentnom poslušnošću.”
Možemo razumjeti zašto sveti Josemaría, posebno za one koji su pozvani biti sveci usred promjenjivih i izazovnih situacija ovoga svijeta, naglašava potrebu učenja inteligentne poslušnosti koja je integrirana u našu osobnu slobodu.
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
