Samopouzdanje i oslanjanje na vlastite snage znače poštovati vlastita iskustva, ideje i osobine.
To nije izgovor za lijenost, nemoral, svadljivost, otuđenost ili općenito nepristojno i bezobzirno ponašanje.
To nije opravdanje za ismijavanje tuđih ideala, za narcizam ili za nanošenje bilo kakve štete drugima.
Jean-Paul Sartre primijetio je: „Čovjek je osuđen na slobodu; jer jednom bačen u svijet, odgovoran je za sve što čini.“
Obratite pozornost na riječ „osuđen“. Sloboda koju pruža oslanjanje na vlastite snage nije fatalistička ni nihilistička. Ona znači prihvaćanje veće odgovornosti – odgovornosti više razine od one koju obično nosimo.
Samopouzdanje i oslanjanje na vlastite snage poziv su da budemo vjerni sebi na najdublji mogući način. Pokušati taj pojam iskoristiti kao opravdanje za vlastite mane i slabosti velika je pogreška.
Sve učiniti sam
Oslanjanje na vlastite snage često se povezuje s mišlju da čovjek mora potpuno sam izgraditi svoj život.
No ideja da sve moramo učiniti sami apsurdna je. Svi bismo umrli još kao dojenčad da nije bilo iznimne požrtvovnosti naših roditelja.
Ne postoji potpuno „samostvoren“ čovjek. Svakoga dana uživamo plodove tisućljetne ljudske domišljatosti i zajedničkog stvaralaštva.
Vrlo je malo važnih stvari koje možemo izgraditi isključivo vlastitim rukama. Potrebni su nam drugi ljudi. Uostalom, Thoreauova koliba na Waldenu nalazila se na zemljištu koje je pripadalo Emersonu.
Iz toga proizlaze i sva sljedeća razjašnjenja onoga što samopouzdanje nije.
Potpuna samodostatnost
„Čovjek koji se oslanja na sebe uvijek je dobrodošao i među ljudima i među bogovima. Pred njim se otvaraju sva vrata; svi ga pozdravljaju, časte i gledaju sa željom. Volimo ga i grlimo upravo zato što našu ljubav nije trebao. S pažnjom ga slavimo jer je nastavio svojim putem, ne obazirući se na naše neodobravanje.“
Oslanjanje na vlastite snage ne znači uzdizati sebe iznad svega ostaloga niti vjerovati da smo potpuno samodostatni i svemoćni otoci. Naprotiv, ono znači produbiti svoju povezanost sa silama koje nas nadilaze.
Mnogi Emersonovi tekstovi iz eseja Samopouzdanje mogu se pogrešno shvatiti ako ih promatramo kroz narcističku prizmu, kao da čovjek već u sebi posjeduje sve što mu je potrebno za uspjeh. No istinsko samopouzdanje u praksi znači poslušnost nečemu većem od nas samih. To može biti religiozne naravi, ali i ne mora; riječ je o stvarnostima koje nadilaze naše potpuno razumijevanje i mjerenje.
Povjerenje u sebe uključuje i povjerenje u ono što nas nadilazi.
Emerson piše:
„Čim čovjek postane jedno s Bogom, više neće prositi. Tada će u svakom djelovanju prepoznati molitvu. Molitva seljaka koji kleči na njivi dok plijevi korov i molitva veslača koji kleči nad zamahom svojega vesla istinske su molitve koje odjekuju čitavom prirodom, premda služe skromnim ciljevima.“
Samopouzdanje, dakle, ne zagovara preuzimanje svega u vlastite ruke kao jedinog puta do uspjeha. Naprotiv, djelovanje i slobodna volja postaju svojevrsni sveti čin, molitva koja čovjeku omogućuje da se otvori silama izvan vlastitoga ja.
To je sadržano i u poznatoj izreci: „Bog pomaže onima koji sami sebi pomažu.“
Djelovanje koje proizlazi iz povjerenja u sebe privlači druge ljude. Ono ne zahtijeva potpuno znanje ni savršen plan, nego dovoljno povjerenja da se napravi prvi korak.
Kad nešto stvaramo, što smo više spremni uložiti sebe, to će više ljudi poželjeti pomoći. To se često vidi u poslovnom svijetu. Poduzetnik koji tek predstavlja svoju ideju nije ni približno uvjerljiv kao onaj koji na njoj radi već dvije godine i iza sebe ima vidljive rezultate.
I drugi su to izražavali na različite načine.
Henry David Thoreau napisao je: „Ako čovjek odvažno krene prema svojim snovima i nastoji živjeti život koji je zamislio, postići će uspjeh kakav u običnim okolnostima nije mogao očekivati.“
Poznate su i riječi koje se često pripisuju Goetheu: „Što god možeš učiniti ili sanjaš da možeš, započni. Smjelost u sebi nosi genijalnost, snagu i čaroliju.“
Ljudi su kroz povijest iznova bili zadivljeni snagom djelovanja koje proizlazi iz povjerenja u sebe. Vrijedi učiniti taj korak vjere kako bismo i sami otkrili što su time željeli reći.
Christopher McCandless, poznat kao „Alexander Supertramp“, bio je izraziti individualist. Pobunio se protiv društva, otišao na njegove rubove, a zatim ga nakratko potpuno napustio. Završio je sam, bolestan i izgladnio u napuštenom autobusu u divljini Aljaske. Njegova posljednja spoznaja glasila je:
„Sreća je stvarna samo kada se dijeli.“
Lik Macaulaya Culkina u filmu Sam u kući silno želi ostati sam, ali ubrzo shvaća koliko su drugi ljudi važni, premda ponekad znaju biti naporni. Trebao mu je predah, ali ne potpuna odvojenost. Njegova pogreška nije bila u želji za samoćom, nego u uvjerenju da bi mu bilo bolje da više nikada ne vidi svoju obitelj.
Samopouzdanje se često simbolično prikazuje likom pustinjaka koji živi sam i ne treba druge ljude. I doista, samoća jest važan dio oslanjanja na vlastite snage. No riječ je o mnogo suptilnijoj stvarnosti.
Ključ nije u tome da uvijek budemo sami ili uvijek okruženi ljudima. Ključ je u tome da u svakom trenutku činimo ono što je za nas ispravno. Introvertima je potrebno više samoće nego ekstrovertima, a ekstrovertima više društvenih susreta. No i jednima i drugima potrebno je oboje.
Izvor: artofmanliness.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
