Ta odlučna bračna karakteristika braka, na čijoj se snazi odvija promjena koja je miče izvan dosega našeg utjecaja, također ima kvalitativnu analogiju u tjelesnom predanju.
Tjelesno sjedinjenje supruga i supruge tvori takvu uzvišenu intimnost između njih da je u njegovoj biti predanje važeće jednom zasvagda. To nije samo prolazna intimnost koja ne uspostavlja objektivni odnos. Ona implicira definitivnu odluku najveće važnosti. To je istinsko predanje jedne osobe drugoj i implicira u biti istu ekskluzivnost koju pronalazimo u bračnoj ljubavi.
Po samom svome značenju i prirodi, taj se čin može konzumirati samo s jednom osobom, jer, prema riječima našega Gospodina, „dvoje njih bit će jedno tijelo‟. On uspostavlja poveznicu takve beskrajne nježnosti i duboke bliskosti, toliko trajne u svojoj biti, implicirajući takvo radikalno predanje da se ono ne može ponoviti s drugom osobom sve dok je ta osoba kojoj se u potpunosti predao živa. Svi su ti elementi sadržani u tom najdubljem sjedinjenju.
No to sjedinjenje samo postaje potpuna stvarnost kada slijedi kao posljedica uzvišenog sklapanja braka. Koliko je stoga strašna svaka zloupotreba tog uzvišenog i najintimnijeg predanja! Kakvo poniženje i obeščašćenje tog sjedinjenja predodređena kao krajnjeg ostvarenja zajedništva ljubavi koje po braku postaje stvarnim!
Ulomak iz knjige „Brak: otajstvo vjerne ljubavi“ autora Dietrich von Hildebranda u izdanju Naklade Crisinus. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal „Muževni budite“.
Foto: Unsplash
