Povjesničar Hrvoje Mandić održano je izlaganje o pokolju franjevaca 13. svibnja u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Konferencija „Kraj Drugog svjetskog rata i zločini komunizma“, na kojoj je sudjelovao i Mandić, organizirana je pod pokroviteljstvom zastupnika Europskog parlamenta Stephena Nikole Bartulice.
Izlaganje donosimo u cijelosti:
Poštovani zastupnici, gospe i gospodo, dragi gosti,
Čast mi je biti ovdje, u političkom središtu Europe, gdje se susreću i križaju ideje, kulture i težnje koje oblikuju naš kontinent.
Moje se izlaganje odnosi na desetljećima zataškavani zločin masovnog ubojstva svećenika-redovnika u franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu 1945., zločin kojeg su počinili jugoslavenski partizani. Nadam se da će vam moje kratko predavanje, razotkriti i prikazati desetljećima skrivano naličje države poznate pod imenom Socijalistička federativna republika Jugoslavija.
Gledajući u daleku prošlost, Hercegovački su franjevci, pod osmanskom upravom u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća naselili Široki Brijeg. U nekoliko desetljeća podigli su samostan, crkvu te glasovitu franjevačku klasičnu gimnaziju. Izgradili su konvikt za vanjske učenike te utemeljili studij teologije u Mostaru – visokoškolsku ustanovu koja je postala preteča današnjeg Sveučilišta u Mostaru.
Izgradili su infrastrukturu Širokog Brijega, uključujući vodovodnu mrežu, te ojačali gospodarstvo otvaranjem rudnika boksita i razvojem poljoprivrede kroz uzgoj raznih kultura. Osnovali su prvu narodnu štedionicu, čime su stvorili prvi bankarski sustav u Hercegovini.
U kakvim vremenima živimo ilustrira jedan nedavni događaj.
U hrvatskim se medijima posljednjih mjeseci učestalo spominje jedna svjedokinja masovnog ubojstva svećenika redovnika u samostanu u Širokome Brijegu još uvijek živa partizanka Vjera Andrijić (koja je bila pozvana kao gošća na nedavnoj inauguracije predsjednika Republike Hrvatske).
U jednom se intervjuu nehajno hvalila sudjelovanjem u partizanskoj akciji na Širokom Brijegu te tvrdila da su „širokobriješki franjevci mitraljezom pucali po partizanima sa zvonika” i da su je upravo oni ranili sa samostanske crkve. Riječ je, međutim, o klasičnoj medijsko-obavještajnoj operaciji kojom je partizanka Andrijić plasirana u javnost s ciljem relativiziranja obilježavanja 80. obljetnice ubojstva hercegovačkih franjevaca te novih, znanstveno utvrđenih činjenica o odgovornosti Josipa Broza Tita za likvidaciju širokobrijeških franjevaca. Andrijić je, kao i njezin nadređeni politički komesar Veljko Kadijević (koji će četiri i pol desetljeća kasnije, kao savezni sekretar za narodnu obranu, predvoditi agresiju JNA na Hrvatsku 1991.), bila pripadnica 1. dalmatinske brigade.
Što su činjenice, što je istina?
Oboje su djelovali u smjeru napada prema središtu Širokoga Brijega, a ne prema samostanskoj crkvi. Štoviše, samostanska crkva bombardirana je britanskim i partizanskim zrakoplovstvom, dok je korpusno zapovjedništvo topništva crkvu pogodilo s 310 projektila različitih kalibara. S obzirom na takvu vatrenu moć i nadmoć, nikakav otpor iz samostanskog zvonika nije postojao I nije bio moguć. Svi dokumenti iz arhiva u Beogradu i Zagrebu do kojih sam došao i koje sam analizirao u svojoj doktorskoj disertaciji nedvosmisleno potvrđuju da širokobriješki franjevci nisu bili naoružani, nisu pružali nikakav otpor, nisu postavljali snajperska gnijezda, niti je u samostanu i crkvi uopće bilo prisutno vojnog osoblja.
OZNA je uz postrojbe iz sastava 3. brigade KNOJ-a stigla na poprište budućega zločina, uklonila višak partizanskih postrojbi i ondje ostavila samo dio vojnika iz sastava 11. dalmatinske brigade. Prvi su pokolji započeli 7. veljače ujutro nad skupinom zarobljenih franjevaca, koji su ubijeni bez suđenja. Tijekom dana uslijedio je protuudar njemačkih i ustaških snaga iz samoga mjesta Širokoga Brijega prema partizanima koji su bili zauzeli samostan; okršaji su potrajali nekoliko sati. Partizani su protuudar odbili, a oko 16 sati likvidacije su se nastavile: na okrutan je način ubijeno dvanaest širokobrijeških franjevaca i spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu. U samo nekoliko dana ubijeno je 28 franjevaca s područja Širokog Brijega. U tom je trenutku cijeli Široki Brijeg bio u partizanskim rukama.
Oficirski kadar Jugoslavenske armije koji je sudjelovao u napadu na Široki Brijeg poslije je u novoj komunističkoj Jugoslaviji zauzeo istaknute položaje i pojedinci su nagrađeni radi sudjelovanja u zločinu. Stječe se dojam da su hercegovačke franjevce ubijali isključivo Srbi unutar partizanskih redova, što nije točno. U akcijama su sudjelovali i Hrvati poput Milke Planinc, Mike Tripala, Ivana Guve, Bruna Vuletića i drugih, a svi su poslije bili visoko odlikovani partijski dužnosnici i nagrađeni visokim položajem u jugoslavenskom režimu.
Od veljače 1945. do današnjeg dana traje sustavno zataškavanje partizanskoga zločina na Širokom Brijegu i neprestano se recikliraju najgori oblici propagande o kojima sam pisao u svojoj knjizi na hrvatskom i engleskom jeziku.
Za jugoslavenski partijski i vojni vrh, s Titom na čelu – od kojeg je dolazila svaka vojna zapovijed – samostan na Širokom Brijegu, gimnazija i franjevačka provincija općenito bili su vojni cilj jer su predstavljali ideološkog neprijatelja koji je, prema njihovu mišljenju, trebao biti uništen. Franjevci u Hercegovini – kako su to vidjeli partijski prvaci Jugoslavije u nastajanju – predstavljali su prijetnju budućoj komunističkoj i jugoslavenskoj vlasti. Zločin protiv svećenstva zapadne Hercegovine, posebice protiv franjevaca hercegovačke provincije, bio je motiviran ideološkom mržnjom prema Crkvi i svećenstvu u hrvatskom narodu zapadne Hercegovine. Istodobno je to svećenstvo bilo intelektualna elita i duhovno vodstvo – stožer opstanka i prosperiteta. Pobijeni franjevci, svećenstvo i narod koji im se utjecao u tim tragičnim godinama Drugoga svjetskog rata bili su nenadoknadiv gubitak za sva vremena.
Plan jugoslavenske komunističke vrhuške na čelu s Josipom Brozom Titom, po snazi terora i zločina, bio je dio širega plana sustavnog zatomljavanja hrvatskoga nacionalnog bića u ratnom i poratnom razdoblju, s ciljem da se Hrvatstvu trajno oduzme i sama pomisao na suverenost i samostalnost. Uz spomenutu Vjeru Andrijić – kako bilježe hrvatski mediji – reagirali su nasljedovatelji i zagovornici jugoslavenske ideje: bivši predsjednik, dužnosnici iz doba Jugoslavije a sada odvjetnici i publicisti, iznova i uporno se služeći parolama agitpropa.
Razlog tomu leži u nepobitnoj činjenici da je jugoslavenska komunistička ideja – u odnosu na slobodni i demokratski svijet – propala upravo u trenutku kada su Titove snage ciljano počinile jedan od najmonstruoznijih zločina u jugoistočnoj Europi, masakr nad nevinim širokobriješkim franjevcima u veljači 1945. Konačna propast Jugoslavije očitovala se 45 godina kasnije, zahvaljujući Providnosti, probuđenom hrvatskom nacionalnom osjećaju i promišljenoj državničkoj politici Franje Tuđmana.
Izvor: dijaspora.hr
