Znati sve o Bogu i razumjeti ga u potpunosti znak je tek jednoga – da nismo razumjeli ništa i da smo u velikoj zabludi. Veliki crkveni naučitelj Toma Akvinski, netom prije svoje smrti došao je do zaključka da je sve ono što je mislio da zna o Bogu zapravo ništa u odnosu na ono što Bog zapravo jest.
Krenimo redom. Nakon susreta s Kristom, prvi koji su drugima govorili o Mesiji, koji je konačno stigao, bili su ni manje ni više nego apostoli. Njihovo je svjedočanstvo pristizalo u najskrovitije i najtamnije kutke svijeta i ljudskih srdaca. Pa opet, i oni, koji su se s njime družili nekoliko zadnjih godina njegova zemaljskog života, bili su u potrebi evangelizacije. Oni, koji su naviještali, bili su potrebni Onoga koji ih je poslao naviještati. Vjerujem i mislim da su i oni, koliko god da su imali informacije o njemu iz prve ruke, uvijek ostali u čudu u odnosu na nešto novo što bi im Učitelj rekao ili ih možda podučio.
I tako, spomenuvši apostole, već dolazimo do prvog čuđenja i promišljanja nad nama samima. Olako upadamo u zamku sveznajućih Kristovih nasljedovatelja, jednako kao i velikih tumača tuđih životnih situacija i križeva. Realnost je puno drukčija, jer da nije, Bog bi bio taj koji bi se trebao moliti nama, a ne mi njemu. Mi bismo bili ti koji njemu naviještaju Radosnu vijest i govore mu kako bi svijet trebao izgledati. Ponekad, stavovi i načini dopiranja do onih koji nisu povjerovali Kristu i njegovoj poruci te iste još više udaljava od te Radosne vijesti. Zaboravljamo da smo poslani, a olako bivamo zaneseni time da smo mi ti koji šaljemo. I ne, ne radi se o tome da trebamo biti savršeni i da samo takvi možemo naviještati. Radi se o nečem posve drugom.
A onda tako promišljajući, ne mogu se ne načuditi i pitati: Što ćeš, bijedni čovječe, govoriti o Onome, s kime sam rado ne boraviš? Što ćeš i kako govoriti o Radosnoj Vijesti, kada sam misliš da je u potpunosti zavladala tvojim životom? Jedino što možeš jest, čini mi se, govoriti o sebi, ali sebe znaj – nisi pozvan naviještati.
Nasljedovanje Gospodina zahtijeva autentičnost života u svim životnim situacijama. Govoriti o Kristu zapravo i nije važnije od toga da ostanemo s njime, kao što poziva svoje učenike u 15. poglavlju Ivanova evanđelja. Zastavši nad time, lako je za zamijetiti da ne možemo govoriti o nekome ako ne ostajemo s njime, ako ga ne poznamo, i ako sami nismo oduševljeni time što smo doživjeli. To „ostati“ s njime nije nešto što prethodi naviještanju, već je naprotiv sastavni dio svakog naviještanja i jedno bez drugoga se pretvara u nepotrebni rigorizam i fanatizam.
Biti poslan naviještati ne znači i lišiti se svojih krhkosti, slabosti i ograničenja. Iluzorno je misliti da smo bolji od drugih, pa i onih kojima naviještamo Radosnu vijest. Uz poneku pouku, toga su bili svjesni i apostoli. Sjetimo se samo Petra, koji je uvjeren da Gospodin ne treba biti mučen i ubijen, ili možda braće Zebedeja kojima je u jednom trenutku bilo iznimno važno sjediti s desne ili lijeve strane.
Naše će nas slabosti i životni križevi vjerno i revno pratiti, revnije nego što ćemo mi sami slijediti Gospodina. I ta je, prisutnost križa, često i dobar znak. Važno je znati da Bogu naše slabosti neće predstavljati problem onoliko koliko tupost srca, koje misli da je spoznalo svu životnu mudrost, pa se s onom Sokratovom – Znam da ništa ne znam ne samo ne slaže, već se postavlja iznad svog Stvoritelja.
Pred misterijem tvog utjelovljenja i želji da postaneš jedan od nas, zadivljujuće i kroz nekoliko riječi, mogu tek reći – Znam da ništa ne znam. Unatoč tome što želim živjeti onako kao što si ti, Kriste, živio, ne mogu ne reći – Znam da ništa ne znam, pomozi mojoj nevjeri. Unatoč tome što vjerujem da si Put, Istina i Život, ostajem u čudu i opet ponavljam – Znam da ništa ne znam.
A gdje tek svrstati mudrost križa? Kako gledajući tebe na križu ne ostati u čudu, i tek tada, uz sve neznanje koje imam o ljubavi ponovno ne zaključiti – Znam da ništa ne znam. Čini mi se i mislim da je za onoga koji je poslan govoriti o Raspetome važno ostati ponizan, zahvalan i nadasve – malen.
Foto: Unsplash
