Mogu vam reći da ne volim ponašanje u kojem se, samo zato što je pristupačno i može se, nešto i mora. Tako, recimo, među mladima možemo čuti riječi: „Svi izlaze vani pa moram i ja.‟ Ili često kod djevojaka izraženo: „Kako ona glumica izgleda savršeno, moram izgledati kao ona.‟ Kod muškaraca je slika nešto primitivnija pa oni znaju reći: „Moji prijatelji su zbarili toliko cura pa moram i ja.‟ Tako više nemamo puno ljudi koji su autentični nego imamo puno ljudi koji su isti, a jako malo onih koji su autentični i koji su samim time najčešće – čudaci.

Ako kažem da sa svojom djevojkom živim predbračnu čistoću, u pravilu ću dobiti podsmijeh ili biti izrugan, proglašen zaostalim, a uz to ću dobiti i komentar: „Ma daj, tko to još radi, 21. stoljeće je.‟ To i nije neki argument. Evo zašto. Vrijedi to i za puno drugih stvari. Ako kažem da želim imati puno djece, ako kažem da je prirodno da muškarac radi, a žena odgaja djecu dok ne bude slobodna za rad (tko me poznaje, zna da u ovome nema ni trunke šovinizma), ako kažem da ne mogu tolerirati praktični homoseksualizam, ako kažem da je pobačaj ubojstvo… – gotovo je izvjesno da ću biti osuđen mimo kruga ljudi s kojima se družim, opet pod krinkom „21. stoljeće je…‟

Pitam se kakve veze ima stoljeće koje jest s onim što određuje naš identitet, način razmišljanja, moralnu i intelektualnu zrelost, čistu savjest. Deklariram se kao kršćanin – katolik. Iza toga stoji odluka da slijedim, poštujem i nastojim živjeti nauk kojeg uči Crkva. To je beskompromisna prilika da prema „pravilima‟ koja ta ista Crkva nalaže, po svom uvjerenju, dospijem u raj. To je cilj kojem težim. Tko malo dublje uđe u nauk, razumjet će da ta „pravila‟ zapravo nisu pravila, nego su smjernice preko kojih možeš sigurnije i čistije doći do spasenja. Da su laka – nisu, alʼ da vrijede – itekako! Beskompromisna je to prilika zato što bi kao kompromisna (u tim nekim detaljima) bila licemjerna. Ja bih bio licemjeran katolik ako ne bih zagovarao, promovirao, živio (koliko mogu) ono za što se deklariram. Radije ću reći da sam nikakav vjernik nego biti licemjeran katolik.

Biti liberal znači biti otvoren prema svemu što je dopušteno. Kaže sveti Pavao u 1. Poslanici Korinćanima: „ʽSve mi je dopušteno!ʼ Ali – sve ne koristi. ʽSve mi je dopušteno!ʼ Ali – neću da mnome išta vlada. ʽJela trbuhu, a trbuh jelima; Bog će i jedno i drugo uništiti.ʼ Ali ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto!‟ (1 Kor 6, 12-15). Ukratko, ne mora se sve što se može, i nije korisno.

Biti konzervativac znači oslanjati se na ono što je prirodno, pa ako hoćete i staromodno. Baš ova ista Crkva svoj (Kristov) nauk oslanja na prirodnom. Biblija (knjiga života) koja je prožeta spolnošću i ljubavlju od početka do kraja preočit je dokaz. Tako kaže da u početku muško i žensko stvori Bog. Ako je to sporno, zašto se onda tolerira da se recimo neki uređaj na struju spaja muškim dijelom – utikačem na ženski dio – utičnicu? Je li to diskriminacija za kablove? Zašto jedan transvestit ne može igrati žensku košarku? Zašto je toliko mladih srca ranjeno pod pritiskom svijeta da je nešto u redu zato što svi to rade? Zašto ta srca ne mogu razlučiti svoju slobodu od neslobode, često zbunjeni koja je koja? Zašto priznaju da su otkrili slobodu tek kad su se prepustili. Kaže Katekizam Katoličke Crkve: „Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je od Boga i za Boga stvorena. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga‟ (br. 27).

Na samom kraju Biblije, Ivan u Otkrivenju opisuje vjenčanje Krista i Crkve uspoređujući ga s ljubavlju muškarca i poštivanjem žene, pozivajući se na sliku čovjeka koji ostavlja oca i majku da prione uz svoju ženu (usp Post 2, 24; Mt 19, 5; Mk 10, 7; Ef 5, 31).

Tako je prividno i nerealno očekivati da jedan čovjek može sam sebi ili samo preko nekog drugog čovjeka, pogotovo na neki neprirodan, da ne kažem izopačen, način upotpuniti sebe u svome cilju. Tako će homoseksualci uporno tražiti neka prava, a spolna orijentacija je stvar osobne prirode, i realno nikoga nije briga tko si i što si. Ako je tako, budi što misliš da jesi i radi ono u čemu si dobar, i tako ti nećeš ni primijetiti da te netko diskriminira, tj. primijetit ćeš da te nitko ne diskriminira. Ali takva sloboda je nepoznata. Slično je i kod transvestita. Psihologija kaže da su uvijek napeti, nesigurni, nezadovoljni. Zašto je problem stati pred cijeli svijet i izložiti sebe da bi ojačao? Ma slično je kod svakog čovjeka koji griješi. On svoj grijeh krije kao zmija noge, stidan sam pred sobom, pritisnut da će ispasti papak ili pritisnuta da neće biti voljena ako ne uradi ono što 21. stoljeće nudi.

Hvala, radije ću se držati svoje sigurnosti u onome što tvrdim da jesam i biti radostan nego se prsiti da sam ispravan čovjek radeći ono što mi 21. stoljeće kaže da mogu, a biti lutalica. Radije ću biti sretan i slobodan, zaostao, čudan i staromodan. Spolnost pripada braku, brak je zajednica muškarca i žene, zajednica je prožeta i uvjetovana prokreacijom. Prirodno, fizički, psihološki, emocionalno, kemijski, biološki, znanstveno – to nije moguće mimo ove slike i izgleda da smo to puno bolje znali prije spornog 21. stoljeća. Ja sam prvi to naučio na teži način. Barem se sada osjećam slobodno.

Kako sveti Filip Neri kaže: „Preferisco il paradiso.‟

 

Foto: Pixabay

Prethodni članakJosip Herceg: Sveti Niko svijetom šeta!
Sljedeći članakMolitva za obraćenje psovača
Damir Šiljeg je sin, brat, prijatelj, muž, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.