Promatrajući očima struke, područje Zagreba i Petrinje, Kvarnera, Senja, Makarske i Dalmatinske zagore, Dubrovnika, Zenice i Travnika, Crnogorskog primorja i nedavno pogođene Albanije upadaju u 9. i 10. seizmičku zonu, od definiranih 10. To bi značilo da za ta područja nije upitno hoće li biti potresa nego samo kada će biti.
Tehnologija je toliko napredovala da možemo uočiti i izračunati kada bi neki komet mogao pogoditi Zemlju, ali ne možemo ni predvidjeti ni odrediti kada će, gdje i kojim intenzitetom udariti neki potres. Nekako je tipično da se potresi javljaju u prijelaznim razdobljima, proljeće-ljeto ili jesen-zima, kad se Zemlja grije ili hladi. Time se materija širi ili skuplja na nekoj određenoj širini, ploče se pomjeraju i zemlja podrhtava. O svemu tome se može informirati na sljedećoj poveznici.
Povijesno gledano, navedena područja su zaista osjetila nemilosrdnost podrhtavanja i, recimo, u Dubrovniku je 1667. godine smrtno stradalo oko 3000 ljudi. Zagreb je 1880. godine pogodio potres sličan jučerašnjem, magnitude 6,3 po Richteru i nakon njega se kroz razdoblje od pola godine osjetilo još 185 podrhtavanja. Više o povijesti potresa na području Hrvatske možete pročitati ovdje.
Gledajući ovaj priloženi video primijeti se više vrsta propadanja: propadanje kuća, propadanje života puno ljudi, ali i propadanje duše. Inače sam netko tko zanijemi na prve znakove teškoće u životu, netko tko se u šutnji automatski postavi zaštitnički prema bližnjemu i netko tko uglavnom dijeli grijeh od čovjeka i opravdava ljudsku slabost i neinformiranost. Iz toga razloga dijelim svoje razmišljanje iz jedne druge perspektive. Jako je teško promatrati i slušati krikove ljudi i znati da je netko sinoć na ovoj hladnoći, kiši ili snijegu morao spavati vani. Jako je bolno gledati kako nečije dugogodišnje odricanje i trud za izgradnju doma biva urušeno kroz 10 sekundi.
Mene je pored svega toga dodatno zaboljelo čuti kako se usred ruševina, u potpunom kaosu i panici, netko usudi ovako nonšalantno psovati. Kako to da se u jednoj ovakvoj „opomeni‟ netko osjeća toliko silnim i velikim da može blatiti Božje ime? Kako to da smo još uvijek farizeji koji sami definiraju što je grijeh i u kolikoj mjeri i koji dopuštaju ovakvu hladnoću i ograničenost u srcu? Kako to da smo još uvijek starozavjetni Egipćani koji na svaku novu nevolju zaborave na brojne milosti koje nam je Bog dao, želimo se vratiti u ropstvo grijeha i tlačenja, zonu udobnosti i ravnodušnosti koja bljutavi slanost naših života?
Ruku na srce, u svijetu se svakodnevno događaju razne tragedije: ratovi, potresi, uragani, požari, glad, odvođenje djece u roblje poradi ratovanja, gdje s 10-12 godina dobivaju puške i bivaju natjerani ubiti svoje roditelje da bi se „očeličili‟ i bili spremni za borbu. Nekako imam dojam da smo prema tome najčešće ravnodušni. Ne tiče nas se i ne bavimo se time pretjerano. No kada nama dođe voda do grla, kada osjetimo na svojoj koži – reagiramo. I to je valjda prirodno.
Predivno je vidjeti kako se cijela regija aktivirala za pomoć Petrinji i okolnim selima koja su stradala. I stvarno, sve ono materijalno će se popraviti. Ta izvlačili smo se mi iz puno gorih ruševina i tragedija, posebno one nedavne – ratne. Danas nam je najpotrebnije strpljenje, dobra volja i upornost i sve će se vratiti kako je i bilo. Moram naglasiti da mi je žao da se pretjerano više brinemo za propale kuće nego za propale duše, i to me boli – što ne doživljavamo svetost i veličinu darovanog nam života sve dok ne dođe nevolja, što mislimo da smo svemoćni kad je sve u redu, a što je najžalosnije, mislimo isto kada i nije sve u redu. U situaciji u kojoj treba pasti na koljena, priznati svoje slabosti i malenost pred Bogom, i dalje smo hrabri vrijeđati Boga, jedni druge, pametovati…
Razumljivo je i opravdano sada biti ljut na Boga, pitati se čemu sve ovo, zašto nevini ljudi, jesmo li sve ovo zaslužili…(?), ali je važno shvatiti da je ipak iz nekog razloga Bog sve ovo dopustio. Nitko ne može vratiti izgubljene duše, i teško je utješiti obitelji stradalih, pogotovo ondje gdje su stradala djeca. Nadam se da će u Kristovoj žrtvi naći utjehu i snagu za nastavak života. Kao što rekoh, sve ono materijalno će se nadoknaditi, popraviti i domovi će se vratiti obiteljima koji su ostali bez njih. Samo molim i potičem sve nas da budemo zahvalni na daru života, da izbacimo psovku i mržnju iz naših srca. Ali najozbiljnije, posvijestimo i sebi i bližnjemu problem psovke. Licemjerno je istupiti s takvim riječima, a očekivati milosti i blagoslove, prsiti se kako smo najkatoličkiji narod. Pa koje god da si vjere, nacije, položaja, boje kože ili dobi, molim te – ne psuj!
Činjenica je da će se kroz izvjesno vrijeme o ovome prestati pričati. Doći će nove nevolje, novi problemi, možda veći, možda manji, to nitko ne zna. Ali ako se dogodi da Bog dopusti takvu nevolju, vjerujte da je to na izgradnju svih nas. Tipičan primjer su brojni kamioni, bageri, šleperi s hranom koji su na putu da očiste sve što je urušeno, brojni stanovi i kuće koji su stavljeni na raspolaganje obiteljima, brojne donacije usmjerene stradalima. Dobro je biti dobar, ali ajmo to biti i kad nije nevolja…
Malo dijete ne vjeruje u „pec pec‟ dok ne dirne u šporet. Jednom kada dirne, više se nikad ne usudi. Zašto kada odrastemo ne vjerujemo u puno ozbiljniji „pec pec‟ pa ni onda kad se opržimo?
Ja sam mir pronašao u 16. poglavlju Ivanova evanđelja, a najviše me se dojmila rečenica:
Tako dakle i vi:
sad ste u žalosti,
no ja ću vas opet vidjeti;
i srce će vam se radovati
i radosti vaše nitko vam oteti neće.
(Iv, 16, 22)
Foto: Pixabay
