Kiša koja trenutno pada dopire u tolike dubine da otkriva različite mogućnosti i oblike raspoloženja, što asocira na razmatranje o životu ukoliko se može posvijestiti stanje u kojem se nalazimo i želja ili snaga da u njemu ostanemo ili se iz njega izvučemo.
Nekoliko misli mi prolazi kroz glavu, a podrazumijevaju uzastopnu, neprestanu i naizgled uzaludnu borbu protiv takozvanih huškača, provokatora i svjesno grešnih pojedinaca koji su iz nekog razloga odlučili što je grijeh i u svojim glavama definirali što zapravo Crkva misli.
Ono što Crkva misli i sama je definirala u Katekizmu Katoličke Crkve. Drugog i drukčijeg nema. Prilagođenog nema. Banaliziranog nema. Blažeg nema. Takvo je kakvo je. Ono što je najteže odlučiti jest odvažiti se na upoznavanje s naukom, prihvatiti ono što piše i primijeniti to na vlastiti život.
Nekoliko je različitih mogućnosti kod pristupa pojedinca samom nauku, pravilima, tradiciji i predaji Crkve. Postoje oni koji nikada nisu imali priliku biti informirani. Postoje oni koji znaju da „to nešto“ postoji, ali nemaju želje učiti, možda iz straha da ne upoznaju nešto što bi moglo prodrmati njihovu savjest. Postoje oni bogobojazni ljudi koji iz želje da budu bolji Bogu, svijetu i sebi uče i rade na sebi. Postoje i oni koji uče da bi se nadimali u svome znanju i bili bolji katolici od Pape.
Pitanja koja mene zanimaju su: Zašto je netko odlučio biti katolik? Je li to po „defaultu“ dio našeg života? Zašto tražimo sakramente? Zašto se toliko često čini da sakramenti samo trebaju biti odrađeni, a stavljeni u drugi plan, kao da su nekakva usluga koju pojedinac zatraži, a svećenik je dužan pružiti ili asistirati? Zašto se ne priča o težini i važnosti Kristova prisustva u svakom od njih?
Jednom prilikom sam čuo svježe obučeni par tek pristigao s predbračnog tečaja kako se ljutito pita: „Što onog pratra briga živimo li mi skupa i spavamo li skupa, što on ima s tim?“, a pritom još ljuće opominje činjenicu što se taj isti svećenik buni ako jesu nešto od to dvoje (ili oboje) i odbija asistirati na vjenčanju. Nisam mogao procijeniti radi li se o nekome tko nije imao priliku biti informiran ili ne želi biti informiran da bi opravdao svoje postupke, ali sam se zapitao zašto taj par želi crkveno vjenčanje…
Teško je biti objektivan i dati neki svoj sud jer se često isticanje katoličkog nauka protumači kao osuda – shvati se kao mržnja osobe i dostojanstva osobe i upiranje prstom, a zapravo je samo iznošenje onoga definiranoga područja spomenutog na početku teksta i poticaj da se pojedinac zapita radi li što krivo i koliko je ozbiljno.
Zaista postoji opasnost i tanka je linija između bratskog opominjanja i upiranja prstom, barem u očima onoga koga se opominje. Namjera može biti najljepša, ali grijeh jednostavno ne da na sebe i pravda se, ponosan je, nadima se, uznosi se i misli da je važniji. Od čega? Od Božje ljubavi!
Nije važniji. Bezveze je. To ne znači da je bezazlen. Može biti težak, poguban, može pružiti tako opasan klizeći start da nekoga polomi i zadrži na zemlji, u blatu, a na vidiku nema nosila. Pogotovo nema ljudi koji bi nosili ta nosila, koji bi pomogli. Toliko težak da osamljenost koju osjetiš malo tko može zaliječiti. A opet – bezveze je!
Pitam se koliko imamo pravo i koliko često se možemo osloniti na Božje milosrđe. Čuo sam jednu lijepu rečenicu kako je kajanje uvjet za Božje milosrđe. U priči o Božjem milosrđu i oslanjanju na Njega postoji velika opasnost od samodostatnosti, gubitka želje za promjenom, opravdavanja i nezainteresiranosti za rast. Najlakše je reći: „Ja sam takav, mene Bog voli, ja ne moram raditi ništa i mogu ostati isti – On će mene i dalje voljeti i brinuti za mene…“ U redu, možda hoće. No ima li smisla ne rasti, ne učiti, ne znati, ne htjeti biti dobar za Njega.
Pavao u 1. Korinćanima kaže: „Ali znanje nadima, a ljubav izgrađuje. A tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati“ (1 Kor 8, 1-2). S druge strane prorok Hošea kaže: „Narod moj gine zbog neznanja…“ (Hoš 4, 6). Cijelo ovo Hošeino poglavlje ističe opasnost pristanka na poroke, blud, preljub – grijeh općenito, a sve zbog nedostatka informiranosti o „Zakonu Božjem“.
Istina, znanje se ne može toliko istaknuti bez ljubavi, bez otvorenosti srca i želje za Božjom blizinom. Znanje je potrebno zbog čuvanja čistoće savjesti, zbog trijeznosti u donošenju odluka, zbog odgovornosti prema Bogu i bližnjemu.
Licemjerno je krojiti pravila „po svome“ i smatrati se pripadnikom jedne vjerske zajednice tumačeći grijeh kao nešto dobro, nešto normalno, moderno i prihvatljivo. Grijeh je grijeh, i on je definiran. Nikome nije dobro činiti ga, ali je nemoguće ne činiti ga. Treba biti svjestan, obaviješten, upoznat da ga činimo. Treba osjetiti da je to što činimo grijeh. Treba htjeti poduzeti nešto, mijenjati navike. Treba htjeti Spasenje, treba moliti. Treba se i obučiti u tome i htjeti iz dana u dan rasti. Treba biti otvoren Božjoj milosti, a ne sklon dirigiranju istoj.
A odgovornost je teška. Što više znaš, više si napadnut. Što više savjest reagira, borba je teža. Ali vrijedi! Vrijedi učiti se pobijediti male borbe za onu veliku, a to je odluka čiji želimo biti. Pa ako znamo da želimo biti Kristovi, zašto ne bismo bili Njegovi do kraja?
Borba je vrijedna. I isplati se. Isplati se čuvati one vrijednosti koje nas čine mirnima, koje provociraju našu rutinu i navike, koje izvlače iz nas ono najbolje – da tu ostane, a i ono najgore – da se pročisti i makne ako treba. Postoji ljepota u želji da svijet učiniš ljepšim mjestom, pa čak i ako taj pokušaj stvarno bude pogrešno protumačen, doživljen kako ne treba ili napadnut. Borba je vrijedna. Vrijedno je dati i čuti kritiku. Ali, sve u ljubavi.
Da ne bi bilo zabune, i sam se često pitam zašto sam katolik. Pa onda pronađem neke odgovore – i budem miran. Ti odgovori su dovoljni, iako ih ima puno i nekad su nedokučivi. Ima smisla, potrebno mi je, vjerujem da je to moj put. Pa ako vjerujem, idem ga onda popločati kvalitetnim ciglama koje mogu podnijeti teret svega što će prijeći preko njega, a ne nekim falš materijalom gdje ću se na prvu grbu ili rupu spotaknuti i žaliti se kako mi ništa u životu ne ide.
Katoličanstvo zahtijeva znanje. Ne radi znanja samog nego radi ljubavi i razumijevanja te ljubavi. A ne može se dogoditi da u jednom trenutku ne postavimo sebi pitanje: Zašto smo dio Katoličke Crkve?
Foto: Unsplash
