Promatrajući definiciju integriteta razmišljam o tome kako je ta definicija više nego dovoljna da bi se objasnio naslov ovog članka. Ako kažem da integritet (lat. integritas) znači potpunost, nedjeljivost, besprijekornost, poštenje – zaista zvuči dovoljno. No znati što ono znači i znati primijeniti isto dva su različita pojma.
Kada se govori o integritetu osobe, tada se misli na ponašanje, i ponajviše na ono što je u pozadini tog ponašanja, na ono što potiče takvo ponašanje. Imati integritet znači imati bezuvjetnu i nepokolebljivu obvezu prema vlastitim moralnim vrijednostima i dužnostima. Imati integritet znači biti svjestan svoje potpunosti kao ljudskog bića kao i raznolikosti između drugih ljudi.
Integritet uključuje i poštenje, stvarnost, obazrivost i ostale moralne vrijednosti osobe. Integritet se odnosi na potpunost osobe, prihvaćanje svih prisutnih i poznatih raznolikosti. Uz moralne vrijednosti, integritet podrazumijeva i osobnu komponentu. Integritet je i rad na osobnom planu, rad na razvijanju osobe u potpunosti. Integritet je i mogućnost samokontrole vlastitih osjećaja i impulsa u toj mjeri da ne prevladaju nad razumom. Jedna od definicija jest ta i da je integritet sposobnost održavanja dostojanstva, kako osobnog tako i dostojanstva drugih ljudi.
Iako ovo još uvijek izgleda kao područje definiranja, jako je važno biti svjestan posljedica koje svjesnost o svom integritetu ima na okolinu. Da bi se integritetom govorilo i djelovalo potrebni su slušatelji i „štićenici“ našeg djelovanja, inače cijela ova priča nema nikakva smisla. Biti potpuna osoba je uzaludno ako je takav bitak sam sebi cilj. Već smo spominjali drugu zapovijed ljubavi u kojoj Isus kaže da ljubimo bližnje kao same sebe (Mt 22, 39) i da je ta zapovijed jako slična onoj prvoj u kojoj kaže da trebamo ljubiti Gospodina i opisuje kako Ga ljubiti (Mt 22, 37–38). Slična je zato što u svome miru i tišini moramo biti svjesni da smo Božjim prstom skrojeni i da u sebi nosimo dio Njega. Ako ljubimo Njega u sebi, onda moramo ljubiti i sebe. Po Njegovoj smo zamisli savršeni. Ako svjesno ljubimo sebe onda nam je lakše kod drugih prepoznati ono dobro koje mi nemamo ili koje još nismo otkrili i tako ljubiti sliku Boga u čovjeku kraj nas. Možda bi bilo dobro na jedan laički način reći – ljubi sebe da bi mogao bolje ljubiti bližnjega. Ne bi to značilo uzoholiti se u svojoj dostatnosti, narcisoidno i paunovski se prsiti okolo i govoriti o svojoj moćnosti, nego ponizno prihvatiti da nas je Bog zaista stvorio čudesno i zahvaliti Mu na tome (Ps 139, 14).
Nisam mogao ne primijetiti kako kod prosječnog muškarca danas itekako fale odlike koje bi ga (me) dovele do potpunosti. Autoritet roditelja i profesora se nekuda provukao kao nebitan i malo vrijedan i jako je teško izmanevrirati i procijeniti kada netko misli ozbiljno, a kada se sarkastično šali u pristupu ili opomeni. To se prvenstveno događa zbog želje roditelja da sačuvaju svoju djecu od onoga od čega oni nisu bili sačuvani. Fizički rad i suočavanje s problemima poput preživljavanja i neimaštine uvelike su oblikovali sposobnosti naših roditelja, baka i djedova. Možemo slobodno reći da je nekakvo trpljenje dovelo do toga da su oni bili snalažljivi i hrabri u donošenju odluka i djelovanju.
Današnja kultura pokušava sve da zaštiti pojedinca od trpljenja, ali da se može i odlučno suprotstaviti bilo kome, pa i starijem. Problem je što nemamo dobre temelje da bismo se mogli tako ponašati, nismo dovoljno informirani, nemamo dovoljno obzira prema drugome, mislimo da smo superiorni na osnovi spoznaja stečenih za ekranom. Upravo ti nedostatci vode k nesigurnosti.
Svoju nesigurnost i neznanje često oblikujemo u agresiju. Svoju lijenost i nesposobnosti često pravdamo idejom da je to odlika inteligentnih ljudi. Svoje besciljno lutanje definiramo kao slobodu koja nam je navodno ukradena i mislimo da ćemo biti sigurni ako je tijelo zbrinuto i zadovoljeno. Takav hedonistički pristup dugoročno ne može donijeti dobroga koliko god trenutno zadovoljstvo bilo dobro i ugodno.
Najbitnija metoda za rješavanje bilo kojeg problema je metoda isprobavanja. Kroz nju se mogu provući i pojmovi poput hrabrosti, odlučnosti i određenosti. Ističem je jer mislim da jedino ona može donijeti dobre rezultate. Prvo bismo se mi sami naučili nositi s problemima nastojeći riješiti ih, a onda bi naša djeca po tome primjeru naučila da tako može. Zona udobnosti nas sprječava da probamo bilo što što je korisno – naporno trenirati, ustati ranije, učiti dulje od 3 sata, izbjegavati slatkiše, postiti. Sve se svodi na to da je sve super dok smo u zoni udobnosti, dok se ne moramo potruditi oko svoga cilja, ali tako gubimo kapacitet razumijevanja i gazimo ideju cjeloživotna učenja i mislimo da smo s 18, 21 ili 25 godina naučili sve što nam treba za život.
Daleko je to od onog potpunog koje je definirano na početku teksta. Uzmimo za primjer mladića koji želi prići djevojci i osvojiti je. Bilo bi prirodno očekivati da se on odvaži i jednostavno uradi to. U zadnje se vrijeme oko toga vodi poprilično široka rasprava i motivira se muškarce da prilaze, da pokušaju osvojiti djevojku, da ne budu papci. Jako su veliki pritisci obitelji, društva i općenito okoline na ideju suparništva. Jedna dobra stara izreka kaže: „Nikad ne pitaj studenta kad će završiti fakultet i djevojke kad će se udavati.“ Ako bismo to proširili i pokušali razumjeti da se tuđe odluke i uspjesi nas ne tiču i da će naše „mudro“ i „dobronamjerno“ petljanje u njih donijeti samo odmicanje, bili bismo puno oprezniji prema onome što pričamo.
Postoje mnoga područja savjetovanja. Mnogo ljudi se osjeća i ponaša super snažno, ali su u svojoj nutrini rasulo. Roditelji odgajaju djecu tako da ne smiju pogriješiti do te mjere da se dijete osjeća bezvrijedno ako dobije jedinicu ili ne uspije u nečem. Bježanje od neuspjeha nas sakati za normalan život. Tu nastupa pravi, autentični, katolički i odlučan muškarac. Velike nade polažem u generaciju koje sam dio, mlade snage u rasponu od 25 do 40 godina koji mogu biti izvrsni roditelji. Činjenica je da je danas puno mladih muškaraca na neki način aktivno u župnim zajednicama, u biskupijama, u frami. Nepojmljivo je da takva djelovanja ne donesu rezultate u odgoju. Razmjena mišljenja i iskustava nas hrani i gradi, oblikuje u potpune osobe. Ali ključ i jest u dijeljenju i slušanju, a ne u zadržavanju za sebe i namjernoj gluhosti.
Nažalost, zbog ignoriranja zdravih vrijednosti mnogi muškarci stječu vještine osvajanja koje ranjavaju. Djevojke im postaju mete, a ne jedinstveni trofej koji će do smrti nositi u svome srcu i držati pod rukom. Sebičnost u zadovoljenju vlastitih užitaka nas tjera da uradimo bilo što, a što uglavnom nije ispravno i autentično da bi nekoga oborili s nogu, nesvjesni da takvo obaranje bude toliko snažno da lomi srce. Iz tog je razloga važno biti cjelovit, svjestan, odlučan i imati temelje koji se ne moraju pravdati. Koliko je netko inteligentan ne možemo procijeniti na osnovu hrpe pametnih stvari koje netko izgovori. Inteligencija se ogleda u strpljivosti, u znanju kada se smije i treba, a kada nipošto ne reagirati na nešto. Ogleda se u načinu na koji muškarac tretira djevojku. Povrjeđivanje djevojke radi svog zadovoljstva nije inteligentno. Pričanje sladunjavih riječi da bi se došlo do zadovoljstva nije inteligentno. Inteligentno je iskreno reći djevojci da je lijepa, da nisi vidio ništa ljepše u životu, ali jedino ako je pozadina toga iskreno zaljubljeno srce koje se divi Božjem stvorenju i zahvalno je što ima priliku grliti, poljubiti u obraz, staviti križ na čelo.
Mnogo sam puta znao čuti od mladih momaka kako zadovoljno pričaju o uspjesima iz prethodnih večeri, kao da je to zanimljivo ili kao da je nešto čime se treba pohvaliti. Ne razumijem otkud potreba da se takvim stvarima hvali. Može li se to smjestiti u područje kompleksa ili je to jednostavno zlo koje konstantno obezvrjeđuje tijelo i sve što je oko njega sveto? Na spomen ideje da se ožene i da tjelesno uživaju sa svojom (jednom) ženom, uz Božji blagoslov, rekli bi da nisu još za to, da se sada samo malo zabavljaju. Stvarno? Ranjavanje ženskog srca, sebično zadovoljenje seksualnih nagona, bježanje od odgovornosti i obveze je nešto što bismo trebali vjerovati da je zabavno ili muževno? Siguran sam da postoje djevojke kojima to nije problem. Sve više se i one upuštaju u prolazna zadovoljstva i imaju pravo na to. Ali duboko u sebi znam da zaslužuju puno bolje. Da bi to povjerovale potrebno je da ja i svaki drugi muškarac uz mene svojim govorom i djelovanjem to i dokažemo. „Lijepa si“ danas uglavnom znači „Želim spavati s tobom“. A zašto ne bismo bili malo konkretniji i obzirniji pa rekli: „Oprosti, samo ti želim reći da si lijepa“, bez namjere za iskorištavanjem.
Nevjerojatno je velika problematika izgovorenog i tumačenja izgovorenog i to se ogleda u histeriji, hirovima, svađama, fizičkom i verbalnom nasilju, silovanjima i jako je teško vratiti vrijednosti poštenog i moralno ispravnog razmišljanja. Ne želi svatko ući u pozadinu svog ponašanja što bi psihološki bilo svima potrebno, nekima čak i uz asistenciju stručnjaka (što nije nikakva sramota), nego se kontinuirano i posljedično „liječimo“ na nevolji drugih ljudi i postajemo zatrovano društvo koje tako očito u pretjeranoj slobodi iščezava. Isus ovih dana u liturgijskim čitanjima toliko puta kaže: „Jao vama!“ Mislim da to nije nikakva prijetnja nego je stvarno stanje. Jao nam je jer osobno odgovaramo za sve što činimo. Pa bili namjerno grešni ili namjerno licemjerni i pametnjakovići, sve ima svoje posljedice.
Nevjerojatna sigurnost se krije u poniznosti, u onom cariničkom udaranju u prsa i traženju snage da se proživi još jedan dobar dan. Tako naš govor postaje cjelovit. Postajemo uvjerljivi, ali ne radi toga da kupimo nečiju pažnju, nego što svojom radošću potaknemo ljude da se zapitaju: „Okej, zašto je ovaj ovako sretan i zadovoljan?“ Naša djela nas opravdavaju pa govor i ne mora biti pretjerano izražen što je svojstveno muškarcima koji uglavnom trebaju reći ono što je važno i konkretno, a ostalo obavljati u tišini i sigurnosti savjeta i podrške svoje žene.
Bilo bi dobro vratiti se sada na prvotnu definiciju integriteta i na osnovi pročitanog proučiti sebe i pokušati razumjeti da odnos (sa sobom, s djevojkom, s Bogom) može biti zdrav samo ako svoje uporište ima u čistom srcu. Čisto srce je prožeto integritetom jer je u nekom trenutku odlučilo biti čisto ili je čisto odgojeno. Govor čista srca u najpozitivnijem mogućem smislu očaravajući je za djevojku koja traži sigurnost, siguran dom za svoj život i cjeloživotni oslonac u osobnom rastu i odgoju djece. Ako je govor čista srca potkrijepljen djelima s konkretnim rezultatima, ispunjenjem i radošću koja je izražena kod muškarca koji djeluje, ali i kod sredine u kojoj djeluje, onda je to win-win situacija.
Dakle, nije potrebno biti „siledžija‟ koji će nekoj djevojci sirovom muževnošću pokazati „gdje joj je mjesto“. Nije poželjno biti mlakonja koji neće znati odgovoriti na bilo kakav problem u obitelji, koji će pokleknuti pred financijskom nesigurnosti, koji se neće znati nositi s promjenama raspoloženja kod svoje žene. Nikako nije preporučljivo biti ljiga koja će lažnim obećanjima iskoristiti ženino tijelo te ga potom odbaciti. Ljubiti i samo ljubiti, čuvati, biti podrška, hrabriti i grliti, znati šutjeti, znati se postaviti, braniti i osvajati, znati potaknuti na molitvu – osobine su svojstvene čovjeku čija su djela sama po sebi pred Bogom opravdana jer muškarac koji to čini slika je Krista. A tko ne bi htio biti približno moćan i djelotvoran, sličan svemu onome što nam je pokazao?
