Volim se igrati riječima. Volim izvedenice, višestruka značenja, prijevode i tumačenje istih kroz različite perspektive. Za oko mi je zapela riječ „okvir“ odnosno njezina engleska inačica „frame“.
U hrvatskom jeziku, u pravilu, „okvir“ označava neke granice, tj. nešto omeđeno nekim granicama. U engleskom jeziku osim toga „frame“ kao glagol znači i „podmetnuti“. Ono što mi je zanimljivo u cijeloj ovoj priči jest kombinacija ta dva prijevoda. „Framed frame“ ili „podmetnuti okvir“.
Mogu otvoreno reći da mi je stalo do istine. Kako do one prirodne i naravne, tako i do božanske Istine. Tko se sjeća priprema za sakrament svete potvrde, zna da su se tamo spominjale neke glavne istine. Ima ih pet. Zadržat ću se samo na jednoj, zadnjoj: „Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom.“
U svijetu se vodi velika borba između dobra i zla. Jako je temeljita, čvrsta i neugodna. Možda je bilo ozbiljnijih i gorih, možda ne. Sve je stvar perspektive, valjda. A možda je više stvar istine?!
Recimo, istina je da u svijetu od pobačaja godišnje umre otprilike 50 milijuna beba. Istina je da je znanost na strani života i da je definirala što je život, kada počinje, kada završava. Istina je da je u tu znanost uključena anatomija, biologija, psihologija, antropologija i mnoge druge grane koje imaju dobar status, ugled i reći ćemo da ih se nešto pita u ovom svijetu. Osim kad su u pitanju osjećaji pojedinaca. Osjećaji danas preuzimaju glavnu ulogu u definiranju stvarnosti i stvaranju okvira i to onih bez pravila, poretka i konkretnog značenja. Okvira koji su apsurd sami sebi, koji su u nekakvom umjetnom stanju sreće, tako kratke i lažne ushićenosti, okvira koji su podmetnuti meni koji želim živjeti u istini – onoj stvarnoj.
Nije ovaj tekst samo radi i protiv pobačaja nego protiv svih zabluda koje se vrte u našem okruženju i sve su nam bliže. U pitanju su i transrodna (ili kako stvari stoje polirodna) ideologija, „snowflake“ generacija (to je ona u kojoj se mora biti suzdržan oko običnih šala i pošalica da se netko ne bi uvrijedio), „black lives matter“ ideologija (koja valjda ne vrijedi kad su u pitanju opet nerođene bebe). U pitanju su i sinodalne nebuloze i pitanja poput ređenja žena i ukidanje celibata.
Sve to prolazi ispod radara, kao nešto što je uredno, prihvatljivo, normalno, očigledno, logičan slijed. Sve samo zbog osjećaja (kakvog god), zbog izgledne jednostavnosti, zbog mogućnosti da bude lakše, zbog nesposobnosti preuzimanja odgovornosti, zbog traženja pozornosti.
Puno je dobrih ljudi koji to pokušavaju prepoznati, istaknuti i objasniti opasnosti. U psihološkoj literaturi postoji mnoštvo objašnjenja kako pojedinac, recimo neki mladi dečko, stječe sklonost samoubojstvu ili u kojim okolnostima i zbog čega može osjetiti onu homoseksualnu sklonost. Ili kako dolazi do nasilja, a kako do depresije. Jedna od knjiga koju preporučam jest „Odrastanje Kaina“. Uvjerit ćete se.
Jedna takva knjiga miče ove nametnute okvire koje stalno spominjem. A važno je to istaknuti zbog toga što postoji opasnost da se jednog dana uokvirimo u toliko skučen prostor i jednostavno puknemo, na ovaj ili onaj način. Okviri nas onesposobljavaju, tj. sami sebe onesposobljavamo prihvaćajući ih kao mjerilo i istinu, a sve smo nesretniji i sve manje voljni voditi neku borbu u ovom svijetu koja će nam pokazati da ipak nešto vrijedimo.
Jedan vjernik katolik je dužan ljubiti bližnjega. To je odlično prikazano u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Jedan zakonoznanac (Hrvat katolik) je upitao Isusa: „Tko je moj bližnji“, nakon što su izrečene dvije zapovijedi ljubavi jer je htio isprovocirati Isusa i navesti vodu na svoj mlin. No ispalo je da taj milosrdni Samaritanac puno bolje zna zakon nego zakonoznanac i da ga je prestigao na putu spasenja. A tamo je obrazloženo zašto su svećenici, leviti i općenito Židovi prezirali Samaritance.
To kazuje kako mi kao vjernici moramo biti jako oprezni. Naš jezik nije jezik mržnje i osude. To bi isto bili okviri koji u sebi nemaju praštanje, milosrđe i ljubav. Naš jezik nije izrugivanje i omalovažavanje, nije prozivanje i ponižavanje osoba. Naš jezik jest prepoznavanje grijeha, čuvanje od grijeha, kajanje za grijeh kad se učini, sloboda, mir, prihvaćanje i navedeni oprost, milosrđe i ljubav.
Ako se dogodi da nam je nekakav ideološki okvir podmetnut, prvo trebamo zastati. Onaj tko nam podmeće ne smije s naše strane osjetiti protunapad jer se to na kraju pretvori u ono što imamo danas – spomenuta borba koja traje i traje. Pitanje kojim se dugo većina nas ne bavi jesu strah Božji (ne strah od Boga ili kazne nego strah da ne uvrijedim Boga) i sablazan. Nameće nam se da nam je svima dopušteno raditi što god želimo i koliko želimo, bez posljedica i odgovornosti. A onaj tko ponovi pitanja s priprema za svetu potvrdu ili ode korak dalje pa zaviri u Katekizam Katoličke Crkve primijetit će da odgovornost postoji.
Da, lakše je biti bez odgovornosti, ali nije vrjednije, nema smisla. Ne samo zbog onoga što će se posljedično dogoditi nego zbog samog stanja u kojem jesmo i nesposobnosti koju zadobivamo takvim ponašanjem. Nisam u mogućnosti pospremiti sobu, iznijeti smeće, izići van i susresti čovjeka, pomoći čovjeku – automatski sam u nekakvoj tjeskobi. Zašto? Je li to u redu? Treba li raditi na tome ili prihvatiti to kao takvo? Treba li u svakoj situaciji prihvatiti okolnosti, slegnuti ramenima i reći da se ne može ništa?
Zaključno, ima jako puno ljudi koji nisu vjernici i koji su bolji ljudi od onih koji kažu da su vjernici, recimo da su to Samaritanci. Ima jako puno ljudi koji nisu vjernici, odlučili su tako, vole grijeh i idolatriju, ideologije i slobodu, recimo da su to faraon i Egipćani. Ima jako puno ljudi koji su u svojoj vjeri fanatici, drže se zakona i boje se Boga (ne da Ga uvrijede nego se boje baš Njega), prozivaju svakoga tko ne čini tako, smatraju se najboljima, recimo da su to Židovi farizeji – ne po tituli nego po identitetu. Postoje ljudi vjernici koji su ponizni, strpljivi, mirni. Ne dolaze do izražaja jer su svi prije navedeni puno glasniji i željniji pozornosti. Odbacili su nametnute okvire i prihvatili jedan neograničeni, istinski slobodan i potpuni okvir. Ljube bližnje, uključujući sve prije navedene. Ne preziru čovjeka, ali preziru grijeh i trude se to objasniti i približiti kome treba. Njima nećemo dati neku nacionalnu kategorizaciju. Reći ćemo da su to sveci. Jesu li proglašeni ili još živući, neka bude na volju čitatelja. Samo ističem istinitost postojanja istih.
Pitanja za kraj: Tko će nas prestići na putu spasenja? Hoće li i neki nevjernik ako je bolji čovjek od mene? Jesam li ja farizej? Jesam li legalist? Jesam li oprezan sa svojim jezikom, ponašanjem, odijevanjem? Postoji li opasnost u tome da dobar ateist izgura lošeg katolika i učini život bez Boga primamljivijim od onoga s Bogom? Koliko doprinosim takvom ishodu? Trudim li se biti dobar katolik? Želim li biti svet ili svoje postupke opravdavam time što sam grešnik, puštam da to postane moja svakodnevica i ne poduzimam ništa da bude bolje? Ako sretnem nekoga tko mi nameće ideologiju, okvire, svađam li se s njim pokušavajući dokazati svoje argumente ili ga probam prihvatiti u ljubavi? Trudim li se objasniti da nisu te osobe te koje mi se ne sviđaju nego isključivo ono što oni rade, kao bratsku opomenu na koju Krist poziva? Koliko ideološki nastrojenih pojedinaca opravdano u jednom katoliku vidi licemjerje, osudu i mržnju? Je li to do njih ili do katolika koji soli pamet, a možda je gori grešnik, koji javno osuđuje i linčuje takve pojedince i piše ili govori nevjerojatno teške riječi? Tko je jači: zlo ili dobro? Zašto i kada? Treba li Bog odvjetnika u nama? Koliko je teško odbaciti srdžbu iz svog srca i ljubiti i zašto? Isplati li se pokušati drukčije i pored onih lažnih, umjetnih i fiktivnih okvira od strane raznih ideologija maknuti i one naše unutarnje, naizgled pravedne vjerske okvire koje sprječavaju Duh u Njegovu djelovanju preko nas?
Tko tebe okvirom, ti njega kruhom!
Foto: Pixabay
