Tipičan razlog zašto jedna osoba ismijava, izruguje i želi omalovažiti nekoga jest prikrivanje vlastitih nedostataka i to baš kroz isticanje tuđih mana. Da se razumijemo, mane su neizbježne. Svi ih imamo. Samo je pitanje pristupa – koliko smo ih svjesni, jesmo li svjesni koje su, jesmo li spremni u prihvaćanju raditi na njima i normalno funkcionirati kroz život ili se u većini slučajeva želimo pokriti po glavi i zamišljati da ne postoji toliko okrutan svijet oko nas?
Ono što nije realno nije ni dobro za jednog vjernika. Dakle, nije realno da smo savršeni i nije dobro gledati sebe kroz prizmu idealnog svijeta misleći da ćemo u stvarnosti proći neokrznuto i zaštićeno. Često se zna reći da je nešto dobro za poniznost. Nekoliko puta sam čuo takvu rečenicu od mudrih mladih ljudi koji su svoja iskustva prilično rano počeli predavati Bogu.
Nekim bi zadrtim roditeljima bilo poniženje da im dijete padne neki ispit, a tom je djetetu možda dobro za poniznost osjetiti pa čak i nepravdu nekog školskog sustava i naučiti lekciju o suzdržanom očekivanju. Nije sve tako ružičasto da se može na osnovu običnog nadanja i bez učenja položiti neki ispit. Naravno, bitan je trud, ali i perspektiva onoga tko ispituje. Osobno sam znao nekad za jednu noć učenja dobiti 5, a neke kolegije bih učio mjesecima dok ih ne bih položio. Dok je jedno prilika da se uznesem, drugo je prilika da se spustim blizu zemlje i razmislim o svojim postupcima.
Nekima je poniženje ako djevojka zatrudni prije braka, a možda je toj djevojci i dečku to prilika da poslože svoj život i krenu mirnijim putem. Iako je nešto grijeh, posljedica njega ne mora nužno biti loša. Ne zaboravimo da je tu Bog koji sve okreće na dobro, ali kojeg ne smijemo uzimati zdravo za gotovo po tom pitanju.
Drugima je opet poniženje kada osjete nepravedne i oštre napade šefa, a možda je to prilika za preispitivanje ispravnosti svoga rada i čistoće srca u svome poslu.
Poniženje može pokušati doći i iznenada, od ljudi koji smatraju da se trebaju miješati u naše živote, od članova obitelji koji smatraju da trebaju sudjelovati u izgradnji naše kuće i stvaranju nove obitelji. Može doći i od supružnika ili djece. Može doći od najdražih nam ljudi. Tada je ono možda i najbolnije.
A što je točno poniženje? Pored raznih tumačenja najispravnije bi bilo reći da je ono pokušaj nekoga da nas obezvrijedi i učini nas malenima protiv naše volje. Ovisno o našem raspoloženju, a još više o našoj zrelosti, pokušaj poniženja može biti ubitačan ili zanemarivo smiješan.
Poniznost bi s druge strane bila spremnost na prihvaćanje pokušaja poniženja. Sve je na mjestu dok to doživljavamo samo kao pokušaj, jer kad ono to više nije, onda možemo reći da je poniženje uspjelo.
Zadatak jednog vjernika jest izgradanja samopouzdanja u skromnosti, odnosno poniznosti. Pa čak ako netko i uputi oštre riječi s ciljem da nas obezvrijedi, opet nam je zadaća ljubiti tu osobu i oprostiti izrečeno. Oprost nije samo radi osobe kojoj trebamo oprostiti nego i radi nas samih, da priuštimo sebi zasluženu slobodu od svega što nas pokušava podapeti.
Svjedoci smo raznih napada i protunapada na društvenim mrežama i u komentarima većine portala. Još uvijek aktualno nadmetanje u veličanju ratnih vještina i postignuća, pa s druge strane vjernici protiv ostalih, s treće liberali protiv konzervativaca, a opet tamo s neke n-te strane izbornici protiv kladioničara i slično.
Kako bi samo svijet bio divno mjesto kad ne bi bilo tih komentara. Ovako se stječe dojam i potvrđuje činjenica o istinitosti priče o Kainu i Abelu i kako zapravo svi mi imamo usađen taj Kainovski instinkt – da želimo biti bolji, ispravniji, veći. U kontekstu ove teme Kain se osjećao poniženim, a Abel je bio ponizan.
Razlika je definitivno u grešnosti, ako ne po vrsti onda po težini. Razlika je i u pristupu prema samom sebi. Kain je očito bio sebičan i htio je za sebe sve ono što je smatrao da Bog daje Abelu. A Bog mu nije dao ništa spektakularno. Samo zahvalu što je Abel bio spreman odreći se onog najboljeg što ima u zamjenu za tu zahvalnost. Iako je njegovo srce bilo toliko čisto da je to odricanje bilo čak i jednosmjerno, bezuvjetno. I da nije dobio zahvalnost, bio bi okej s tim. Kain niti je dao najbolje od onoga što je imao niti je dobio zahvalnost, štoviše. A očekivao je sve.
Možda je u tome i caka. Poniženje osjećamo onda kada nismo sigurni u sebe, kada želimo nepravedno dobiti zaslugu za nešto što ne želimo upotpuniti ili potpuno uraditi, kada naši kompleksi prevladaju našom svakodnevicom, kada smo zavidni, ljubomorni, tašti, kada svijet doživljavamo kao ogromnog neprijatelja koji se urotio protiv nas.
U poniznosti toga nema. Poniznost ništa ne zanima. Ona je takva kakva je i sama sebe hrani svojom jednostavnošću. Uzrok poniznosti je otvorenost srca Božjem djelovanju, zanemarivanje nebitnih opstrukcija u našem sazrijevanju i zahvaljivanje Bogu na svakoj prilici za učenje o životu. U kontekstu poniznosti se najčešće spominje sveti Franjo Asiški. On se smijao kad je spavao sa svinjama, smijao se kad se bacio u ruže, smijao se kad su ga izrugivali i odbacivali. Čak je takav osjećaj odbačenosti nazivao „savršenim veseljem“.
Naša je odluka hoćemo li na razne poruge i ismijavanja reagirati s osmijehom ili jadikovanjem. Poticaj je ovo da katkad zastanemo i promislimo o tim stvarima. Što je to što nas dotuče i zašto je to baš ono nešto što nas toliko dira? Koliko često razmišljamo o trenutcima u kojima bismo trebali biti jači i odvažniji za potrebe našeg stanja? Nije ovo sad neki recept pomoću kojeg ćemo svi u svakom trenutku biti apsolutno jaki nego je podsjetnik na snagu Ljubavi koja nas preobražava i Mudrosti koja nas poučava kako ustati nakon jednog takvog pada.
Poniženje i samodostatnost – kada smatramo da nam nikakvo učenje niti rast više nisu potrebni. Poniznost je kad smo i u vulkanu znanja još uvijek otvoreni slušanju i prihvaćanju.
Na poniženje ne moramo pristati. Poniznost je poželjno graditi. Poniženje nam sprječava rast i drži nas zatočene u nekakvom stanju nezadovoljstva. Poniznost nam gotovo u pravilu uvijek uzvraća nečim još boljim iako na prvom mjesto nismo o tome razmišljali.
Hoću li danas svoje padove doživljavati kao poniženja pred svijetom? Jesu li moji padovi danas možda moji najbolji pokušaji za nešto? Ako su moji padovi danas najbolje što imam, zašto to iskreno ne predam Bogu? Zašto manjkam poniznosti i čistoće srca kojom ću Ga zazvati i predati Mu sebe čak kada i ne ide? Nije problem pasti. Problem je izabrati poniženje kao posljedicu. A iskoristiti pad kao uzrok za poniznost, to je dobro.
Sjetite se da niste dužni nikome objašnjavati svoje stanje, ponašanje ili odijevanje. Dogodit će se da netko to želi zloupotrijebiti. Možete izabrati ne sudjelovati u tome jednostavnim predanjem samoga sebe i tih ljudi u Božje ruke, blagoslivljanjem i strpljivim prihvaćanjem činjenice da to postoji i da je uvijek moguće. I začudo, jednom kad si to posvijestite, doživite i povjerujete u to, malo što vas može dotaknuti do te mjere da ćete se osjećati jadno i bezvrijedno. Naprotiv, plod tih pokušaja će uvijek biti osmijeh, zahvalnost i molitva. Možda je to jedino što je potrebno za vašeg neprijatelja za kojeg i sam Isus kaže da ga trebate ljubiti.
Foto: Unsplash
