„Je li moguće da se naši neprijatelji toliko trude nadvladati, a mi da bismo ostali dokoni i zadovoljili se time da pojačamo molitvu, a da pritom ništa ne poduzmemo? Ne posjedujemo li jače oružje: zaštitu neba i Bezgrješne Djevice? Ona koja je ‘bez ljage’, pobjednica i pokoriteljica svih krivovjerja, neće ustupiti prostora neprijatelju što podiže šiju. Ako pronađe vjerne službenike, poslušne njezinim zapovijedima, donijet će nove pobjede, veće od onih kakve smo ikada zamišljali.“ – sv. Maksimilijan Marija Kolbe
Dragi čitatelju, smatram da zaista možemo biti sretni što kao katolici imamo dvije Majke, Majku Mariju i Majku Crkvu. Majka Crkva, poučava nas i upućuje na iskazivanje ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji koja jest Majka Crkve, Majka svih onih krštenih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga pa tako „zajedno s Kristom ukopanih u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.” Crkva nam je tijekom ovog listopada pružala priliku da pokažemo privrženost Majci Mariji putem listopadskih pobožnosti. Mjesec ispunjen molitvom krunice završio je na prekrasan način, proslavom Svih svetih, tj. blagdanom proslavljene Crkve kojoj i mi svim svojim srcem nastojimo prispjeti. Među tisućama svetih kojih smo se prisjetili i čiji smo zagovor zamolili ove nedjelje, skrio se odani sin Majke Crkve i Majke Marije, poljski franjevac konventualac, sv. Maksimilijan Marija Kolbe.
Naime, taj svetac mučenički je umro dan uoči Velike Gospe, položivši svoj život za bližnjega, slijedeći tako riječi svoga Učitelja: „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“ Sretan sam što sam imao prilike pogledati dva odlična filma o životu toga kristolikog čovjeka, jedan igrani, drugi dokumentarni film. Igrani film pod nazivom Życie za życie – Maksymilian Kolbe djelo je poznatog poljskog redatelja Krzysztofa Zanussija u kojem glavnu ulogu tumači dvostruki oskarovac Christoph Waltz (Nemilosrdni gadovi, Odbjegli Django). Film je posebno interesantan jer u fokusu radnje nije jedino Maksimilijan Kolbe, već i jedan od logoraša koji se nalazio u istoj jedinici kao i sv. Maksimilijan i koji je uspio pobjeći. Taj bijeg bio je povod odmazdi nacističkih zapovjednika koji su odlučili poslati deset kolega odbjeglog logoraša u jezivu smrt. Nacisti su ih poredali u vrstu i na njima svojstven hladnokrvan način izdvajali iz vrste u svrhu egzekucije. Među odabranima bio je i Franciszek Gajowniczek, otac obitelji, koji je nakon izdvajanja zavapio: Jadna moja ženo, jadna moja djeco! U tom je trenutku istupio sv. Maksimilijan Kolbe, na svecima svojstven način, i ponudio da njega uzmu umjesto odabranog oca obitelji. Njegov su prijedlog krvnici prihvatili i odveden je s ostalima u bunker gladi. Nakon tri tjedna prisilna gladovanja u kojem su logoraši jedan za drugim umirali u velikim patnjama, a on ostao sam nakon što je i posljednjeg supatnika s riječima utjehe i blagoslova pripremio za susret sa Spasiteljem, Maksimilijan je ubijen injekcijom karbolne kiseline 14. kolovoza 1941. godine. Narednog je dana – na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije – njegovo tijelo spaljeno u logorskom krematoriju i u dimu se vinulo prema nebu.
Priča o nesebičnom žrtvovanju sv. Maksimilijana Kolbea vjerojatno je vjernicima najpoznatija epizoda iz života velikog sveca. Na našim prostorima igrala je i kazališna predstava, istog naziva kao i film koji navodim. Osobno sam čuo za tu herojsku priču još kao klinac sakupljajući sličice svetaca u MAK-ovom albumu Sveci Katoličke Crkve. Moram priznati da mi je ta hagiografija bila jedna od najimpresivnijih. No detalj iz svečeva života koji me nedavno zaintrigirao i ponukao da pogledam dva filma[1] o njegovu životu jest onaj iz njegovih studentskih dana.
Naime, dok je Maksimilijan bio student u Rimu u jeku Prvog svjetskog rata, točnije 1917. godine, svjedočio je agresivnim antikatoličkim protestima od strane slobodnih zidara koji su obilježavali 200. obljetnicu osnivanja prve masonske lože. Kolbe je na nekoliko mjesto ostavio pisano svjedočanstvo o tome što se događalo na rimskim ulicama. Prema njegovim navodima, u prosvjedima protiv Katoličke Crkve, slobodni su zidari istakli zastavu na kojoj je bio prikazan Arkanđeo Mihael kako leži pod nogama pobjedonosnog Lucifera, uz povike: „Sotona će vladati Vatikanom, a Papa će mu pokorno služiti.‟ Manifestaciju je organizirao, ili bolje reći naredio, ni manje ni više nego gradonačelnik Rima i Veliki meštar masonske lože Grande Oriente d’Italia[2], Ernesto Nathan. Taj podatak i nije toliko začuđujuć s obzirom na to da su masoni u to vrijeme već pustili svoje pipke u svim državama, na svim pozicijama moći. Ako se pažljivije čita povijest, može se jasno uvidjeti da su iza spomenutoga Prvog svjetskog rata, još poznatog kao Veliki rat, stajali upravo oni, tijesno surađujući s marksistima. Iako imaju međusobno više toga što ih dijeli nego spaja, zajedničko im je mržnja prema kršćanstvu, preciznije prema Katoličkoj Crkvi. Glavni pokretački motiv sukoba u Prvom svjetskom ratu bila je želja masona i marksista za uništenjem kršćanskih monarhija. Potonje možda nisu bile savršene, kao i sve drugo u čemu čovjek ima prste, ali su bile posljednja utvrda koja je štitila moralni poredak civiliziranog svijeta. Bezbožnici su uspjeli u svome naumu i samo slijep čovjek ne vidi da je od kraja Prvog svjetskog rata nastupio rapidni pad temeljnih društvenih vrijednosti, poput braka, obitelji, domoljublja i opće uljudnosti.
Masoni su protukatolička organizacija osnovana 1717. godine u Londonu, po mišljenju mnogih povijesnih stručnjaka kao profesionalno udruženje obrtnika i zidara povezani vezom tajnosti u svrhu uzajamnog pomaganja. To objašnjava zašto je njihov simbol šestar i vinkl te kutomjer. Oni su se sastajali u vlastitim prostorijama koje su se nazivale lože (od engl. lodge ʽobitavalište, stanʼ). Vjerojatno putem doticaja s prosvjetiteljskim idejama koje su uzele maha u 18. stoljeću, razvijaju svoj plan o pobratimstvu ljudi svih nacija i organizaciji društva na isključivo humanitarnim i laičkim osnovama. No famozni poklik liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo) odnosio se samo na istomišljenike prosvjetiteljskih „genija“, za sve druge, osobito pripadnike Katoličke Crkve, namijenjena je bila la mort (smrt).[3] Važno je znati da je Francuska revolucija bila dijete masonerije, kao što će boljševička revolucija 200 godina poslije biti „kopile” proizašlo iz „priležništva” masona i marksista. Povijest pišu ovosvjetski pobjednici, stoga je djeci danas prikazana jednodimenzionalna povijest. Jedan od najboljih primjera upravo je Francuska revolucija, koja se slavi kao trenutak u povijesti kad je svijet konačno izašao iz tamnica u koje ih je zatvorilo nazadnost religija. To su apsurdne konstatacije, jer Francuska je revolucija doslovno ugasila svjetlo razuma i u smrt poslala stotine tisuća, što nevinih, što onih ljudi kojima je uskraćeno pravično suđenje. Među tim pogubljenim tisućama bilo je oko 40 000 svećenika, redovnika i redovnica, te 173 000 katolika samo u pokrajini Vandej.[4] Nažalost, naša djeca danas uče laži i poluistine koje ideološki sljedbenici i vječiti revolucionari serviraju, pa su tako u školskim kurikulima neizostavni „velikani“ poput Voltairea koji je vikao „Uništite bestidnicu!”, misleći na Katoličku Crkvu, da bi se kasnije doslovno klanjao tzv. božici razuma. Tu je i dotični enciklopedist Denis Diderot koji je volio isticati kako „ljudi nikada neće biti slobodni dok se posljednjega kralja ne zadavi crijevima posljednjeg svećenika.‟ Nažalost, oživotvorenje masonskih ideja dogodilo se u tim vremenima i na našim prostorima, putem reforma koje je provodio neuspješan car Josip II., a posljedice se osjećaju dandanas. Jedan od najočitijih primjera je nestanak pavlina s ovih prostora koji su Europu zadužili u duhovnom i svakom drugom smislu.
Bitno je naglasiti da je cilj masona usavršavanje ljudskog roda okretanjem prema prirodi i štovanju Velikog arhitekta kozmosa. Naravno, taj Veliki arhitekt kozmosa, po masonima, ne mora biti samo kršćanski Bog, nego on može biti i Allah, Višna ili bilo koja energija u svemiru. Stoga je osnova masonstva deizam, a u filozofiji, kako je već istaknuto, slijede racionalizam. Slobodno zidarstvo ima i ezoterijski aspekt. Njihovi simboli i obredi pokazuju da su protiv božanskih istina evanđelja i da je masonerija zapravo druga religija, antikristova religija. Jedna od njihovih zakletva prilikom inicijacije glasi: „Neka mi se raspore grudi, neka mi se iščupa srce i postavi na najviši vrh hrama, kako bi ga ondje požderali leteći lešinari, ako ikada svjesno prekršim ovu svoju (…) obvezu. Tako mi pomogao Bog, koji neka me u tome utvrdi.”
Nadalje, cilj masona je oslobađanje čovjeka od praznovjerja (čitaj: katoličke vjere) i bilo kakvog ropstva dogmama. Članovi lože vole se nazivati slobodnima i jednakima te braćama i sestrama. I tu dolazimo do još jednog apsurda, jer upravo su najprominentniji masoni, poput Alberta Pikea, tvorca njihova manifesta, bili zagriženi ženomrsci i rasisti, te su bili visokopozicionirani članovi Ku Klux Klana i drugih rasističkih organizacija koje su se borile protiv ukidanja ropstva.
Poglavari Katoličke Crkve, osobito u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, osuđivali su masonstvo u brojnim crkvenim dokumentima poput Qui Pluribus, Quanta Cura, Syllabus of Errors, Humanum Genus, Nostra Aetate. Prva osuda bila je u buli Klementa XII. In Eminenti iz 1738. godine, kojom su masoni izopčeni iz Katoličke Crkve. Blaženi papa Pio IX. darovao nam je Syllabus of Errors u kojem je proročki pisao i odlučno osudio sve one ideje koje su danas neizostavan dio našeg života, uključujući i života katolika, poput modernizma, liberalizma, moralnog i vjerskog relativizma te sekularizma – ideje Francuske revolucije. Da stvar bude gora, te ideje našle su svoj put i u sam Vatikan – sotonin dim našao je pukotinu – slikovito je opisao sveti papa Pavao VI. Doista, ako se osvrnemo i pogledamo na posljednjih sto godina, a posebice na vrijeme od Drugoga vatikanskog sabora, uviđamo radikalne (negativne) promjene i u samoj Crkvi. Od protestantizacije liturgije, kontinuiranoga pada zvanja, čudnih „kršćanskih“ pokreta i molitvenih zajednica, stvaranje homolobija i njihovih seksualnih skandala, lažnog ekumenizma, Abu Dhabi Deklaracije i Fratelli Tutti enciklike (pohvaljene od strane masona),[5] štovanje poganskih simbola Pachamame u Vatikanskim vrtovima, do najnovijeg i tragičnog javnog (ponovnog) odobravanja istospolnog partnerstva od strane pape Franje.
No važno je navesti da se stav Katoličke Crkve prema masonima i njihovim zabludama nije promijenio. Kardinal Ratzinger je 1983. kao prefekt Kongregacije za nauk vjere napisao: „I dalje ostaje negativan sud Katoličke Crkve glede masonskih udruga. Načela masona su nespojiva s naukom Katoličke Crkve. I zato je učlanjivanje u masonske udruge i dalje zabranjeno. Vjernici koji pripadaju masonskim udrugama žive u stanju teškoga grijeha i ne mogu pristupati svetoj pričesti.” Ovo bi svaki katolik u Hrvatskoj trebao znati, jer nerijetko susrećemo naše prijatelje i poznanike koji su članovi izvjesnih udruga poput Rotary i Lions klubova, a koji predstavljaju neku vrstu predvorja za one koji žele ući u masonske lože. Mnoge zavaravaju svojim humanitarnim i filantropskim djelovanjem, koji su mizerni u usporedbi s iznosima na njihovim bankovnim računima. No čak i kada čine dobra djela, njihove opasne ideje i prakse ostaju. Te ideje i prakse se osobito vide u političkom i ekonomskom okružju zapadnih zemalja, negativan uplivom u društvenim sferama poput bioetike, pobačaja, eutanazije, „braka za sve”, stavljajući se u direktnu opreku kršćanskoj doktrini i praksi. Stoga ne čudi njihova bliska suradnja s lijevim strankama, čak i krajnje ljevičarskim. Za to nam je povijest najbolji primjer, jer su masoni i komunisti zajedno harali u meksičkoj revoluciji i španjolskom građanskom ratu, a pokušali su zajedno spriječiti i Gospu u Fatimi sudbonosne 2017. godine. Naravno, protiv Gospe bili su nemoćni, iako su donekle uspjeli utišati jeku njezine poruke, a to je poziv na obraćenje i pokoru, te dvije važne opaske: da mnogo ljudi odlazi u pakao zbog grijeha bluda i da će Rusija proširiti svoje zablude. Danas svjedočimo hiperseksualizaciji čovječanstva, pogotovo mladih, i kulturnom marksizmu, koji se najbolje očituje u modernom feminističkom i LGBT pokretu.
Kako odgovoriti na masonski i slični utjecaj?
Sigurno ne treba zapadati u paranoju, očajavati ili se poslužiti nekim oblikom nasilja prema njima. Treba nastaviti slušati majčinske opomene iz Fatime kao što je to činio sv. Maksimilijan Kolbe i biti hrabri vitez Bezgrješne. Kolbe je svjedočio objavi rata koju su masoni uputili prema Crkvi te sudbonosne 1917. godine. Kako je on odgovorio? Odlučio se poslužiti molitvom i aktivnim djelovanjem. S još šestoricom braće konventualaca osnovao je katoličku marijansku organizaciju Vojska Bezgrješne,[6] s ciljem promicanja katoličkih vrijednosti, posebno širenja pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Također, cilj je Vojske Bezgrješne, prema Maksimilijanovim riječima, osvojiti čitav svijet, sva srca zajedno, te svako pojedinačno za Kraljicu neba i zemlje. Pružiti istinsku sreću sirotim nesretnicima koji je traže u prolaznim užitcima ovoga svijeta, obratiti grješnike, krivovjerce, shizmatike, a nadasve masone. U tu svrhu pokrenuo je katoličke novine, katoličku radio postaju, a plan mu je bio osnivati i katolička kazališta i filmske studije, sve s ciljem da odgovori na nemoral koji su masoni širili osobitom putem medija. Koliko su Kolbe i njegova subraća bili produktivni govori činjenica da su doslovno gradili pruge i podizali gradove. Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez molitve. Svoj rad dobro su natopili molitvom, o čemu svjedoči podatak da su pred tiskanje svakog novog broja katoličkih novina provodili cijelu noć u euharistijskom klanjanju. Ljubav prema Isusu Kristu vodila je te svete ljude i vjerujem da su oni bili spremni dati i svoj život za svoje neprijatelje. Duboko vjerujem da bi Maksimilijan Kolbe dao svoj život i za one nacističke časnike koji su ga poslali u bunker gladi, jer Krist je upravo to učinio. Samo nadnaravna ljubav može razoružati naravno zlo i glupost. Nadnaravna ljubav je odgovor za sve probleme svijeta, a ne nekakva sentimentalna ljudska ljubav koja ostaje samo utopija i postaje, u najboljem slučaju, frustracija koja maltretira druge.
Članovi Vojske Bezgrješne mole prekrasnu molitvu: „O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo, za sve one koji se tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje Svete Crkve i za sve one koji se tebi ne preporučuju.” To je prvo što trebamo činiti, a onda svatko u svom staležu svjedočiti istinu, a to je da postoji samo jedan Put, Istina i Život, a Njega se otkriva u zajedništvu s Katoličkom Crkvom.
P.S. Nije ni naodmet pogledati spomenuta dva filma. No, ako netko voli novija izdanja, postoji i film Dwie Korony (Dvije krune),[7] također o životu Maksimilijana Kolbea. Sve je to bolje nego gledati svakodnevna strašenja o koroni.
[1] Drugi je dokumentarni pod nazivom Saint Maximilian Mary Kolbe, u produkciji HM Television, koji su također napravili odličan dokumentarac o sestri Clare Crockett All or Nothing, koji toplo preporučam.
[2] https://www.grandeoriente.it/en/
[3] Izvorna krilatica je bila Liberté, Egalité, Fraternité ou la mort (Sloboda, jednakost, bratstvo ili smrt). Napuštena je nakon monstruoznih zločina Francuske revolucije.
[4] V. Nikola Roščić: „Revolucije razaraju Krista“
[5] https://www.cfnews.org.uk/freemasons-applaud-francis-call-for-universal-fraternity/
[6] http://www.vojska-bezgresne.com/vojska-bezgresne-videnje-katolickoga-zivota-u-novome-obliku/
[7] https://www.quovadiscroatia.com/dvije-krune-novi-film-o-svetom-maksimilijanu-kolbeu/
Foto: Unsplash
