J.R.R. Tolkien jednom je izjavio: „Gospodar prstenova je, naravno, u osnovi religiozno i katoličko djelo… Religija je apsorbirana u njegovu priču i simboliku.“ To vjerojatno ne može biti očitije od Tolkienova opisa lembasa.
Kao što je to Tolkien prvotno objasnio u Gospodaru prstenova: „Ta je hrana uglavnom bila u obliku vrlo tankih kolača, napravljena od sastojaka koji su izvana bili svijetlosmeđe boje, a iznutra boje vrhnja. Gimli je uzeo jedan kolač i sumnjičavo ga pogledao.“ Bila je to posebna, gotovo natprirodna, hrana nalik na kruh, koju su vilenjaci iz Lothloriena davali hobitima, članovima družine na njihovu putovanju. Vilenjaci su im ovako opisali lembas: „…zovemo ga lembas ili popudbina, a zasitniji je od bilo koje hrane koju spremaju ljudi, a po svemu je ugodniji… Jedite pomalo i samo po potrebi. Jer ove su vam stvari dane da vam služe kad sve drugo zakaže.“ Lembas ili „pupudbina“ trebao bi ih održati u njihovim najdubljim i najmračnijim iskušenjima.
Euharistijski tonovi i paralele su neporecivi. Euharistija je nazvana „hranom anđela“, ili u Tolkienovu smislu, hranom vilenjaka. Gimli, patuljak, u početku ga je čak gledao „sumnjičavim okom“ misleći da je to samo običan kruh koji su napravili ljudi, pogoršavajući nevjericu u euharistiju među mnogima, posebno u modernom svijetu. Ubrzo je shvatio da to nije bio bilo kakav običan kruh. Jedinstvene i posebne osobine lembasa prikazane su u cijeloj priči. Merry i Pippin razgovarali su o njemu u jednom posebno stresnom trenutku na putu dok su pokušavali pobjeći Orcima: „Kolači su bili slomljeni, ali dobri, još uvijek u svome omotu od lišća. Hobiti su pojeli svatko po dva ili tri komada. Okus im je vratio uspomenu na lijepa lica i smijeh i zdravu hranu u tihim danima, a oni se nisu obazirali na vapaje i zvukove bitke u blizini.“ Nastavili su govoriti: „Lembas uistinu vraća snagu! I daje zdraviji osjećaj nego ono orkovsko jelo. Pitam se od čega je napravljen.“
Kako su hobiti putovali sve dublje u opasnost i do samog epicentra zla, Klete gore, lembas je igrao sve značajniju ulogu. Sam i Frodo slijedili su svoj put samopožrtvovanja, čak i do mogućeg kraja da polože svoje živote zbog ljubavi prema svojim prijateljima, za koju, u kršćanskom smislu, „nema veće ljubavi“. Oni su bili na svome križnom putu. Zanimljivo je da su zli likovi smatrali lembas odbojnim. Tolkien opisuje reakcije Orka ovako: „Ali pretpostavljam da im se nije svidio sam izgled i miris lembasa, čak više nego Gollumu.“ Kad su dva hobita dosegla točku kada više nije bilo „nade“, došao je Tolkienov najdirljiviji opis lembasa: „Lembas je imao vrlinu bez koje bi već odavno legli da umru. On nije zadovoljavao želju, a Samov je um katkad bio ispunjen sjećanjima na hranu i čežnjom za jednostavnim kruhom i mesom. Pa ipak, ovaj putni kruh vilenjaka imao je snagu koja se povećavala kako su se putnici oslanjali samo na njega i nisu ga miješali s drugom hranom. Hranio je volju i davao je snagu da se izdrži i ovlada žilama i udovima kako to nije bilo moguće za nijednog smrtnika.“
Lembas je održavao na životu dvojicu hobita suputnika u njihovu najmračnijem času, ne hraneći ih nužno fizički već hraneći njihovu volju. Popudbina također dočarava viaticum, „opskrbu za putovanje“, to jest, pričest koja se daje ljudima na samrti. To je euharistija za putovanje ili „popudbina“ za put prema vječnom domu. Međutim, postoje razlike. Kao prvo, za lembas nije opisano da sadrži bilo kakve božanske osobine, dok je euharistija božanski sakrament Tijela i Krvi, Duše i Kristova božanstva. Uz to, euharistija nije namijenjena samo za vrijeme kada sve drugo zakaže, kako je opisan lembas, već i za naša svakodnevna putovanja. Dva su se hobita na putu prepuna smrti i razaranja u potpunosti oslanjala na ovaj putni kruh.
I mi smo na putovanju do svoje neizbježne smrti. Krist nam je ostavio svoje Tijelo i Krv u nebeskom sakramentu euharistije. To je naša hrana u ovom životu. To je naša popudbina. Poput skromnih i naizgled slabih hobita, i mi moramo krenuti sa svojim kruhom kako bismo se herojski, i usprkos svim protivštinama, popeli na Kletu goru u svom životu i dovršili svoju misiju. Kao što je Tolkien priznao, isprva je nesvjesno, a kasnije i svjesno, u priču utkao katoličke ideje i teme. Tolkien nije želio ponovno stvoriti kršćanski svijet ili mit. Umjesto toga, pokušao je stvoriti književni mit kako bi ukazao na istine stvarnog svijeta. Primarni smisao priče, kao što je Tolkien rekao u jednom od svojih pisama, jest „smrt i želja za besmrtnošću“, dva pojma od ključne važnosti za mitologiju i kršćanstvo. Kako je G. K. Chesterton govorio o kršćanstvu kao o ispunjenju mita: „Katolička vjera je pomirenje jer je ona ostvarenje i mitologije i filozofije. Ona je priča, i u tome smislu jedna od stotinu priča; samo što je to istinita priča.“
Mi smo stvarni Sam i Frodo. Oni su metafora nas, kršćana, koji uzimamo svoje križeve, usred naših nevolja, a euharistija nas održava na životu. Iako smo „slabi“ i „obični“ ljudi (hobiti ako želite), velike i herojske ciljeve možemo postići zadržavanjem na uskim putovima naših jednostavnih vjerskih putovanja. Naše lembas, euharistija, jača našu volju i duh i potiče nas na planinu, čak i kad bismo se radije okrenuli natrag i odustali. No na nama je da odaberemo: odustati ili ne odustati; slijediti Krista ili ne slijediti Krista. Tolkienov književni mit objašnjava lucidan izbor svakoga od nas između života i smrti te dobra i zla u slobodnoj volji. Dok Frodo jadikuje zbog činjenice da je zli prsten došao u njegov posjed i zbog očigledne bezizlaznosti situacije, Gandalf mu kaže: „Sve što moramo odlučiti jest što učiniti s vremenom koje nam je dano.“ Tako je i na svakome od nas da odluči. Ipak, dok Tolkien polako otkriva Aragorna, arhetipa Krista-kralja, on u više navrata izjavljuje Samu i Frodu: „Ne bojte se.“ Na kraju, čak i ako kao Frodo, nakon naših dugih putovanja u tami, ostanemo vjerni, ali naizgled pogriješimo u svojoj misiji, Božja nas milost još uvijek može spasiti.
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice sacramentallife.com.
Preveo: K.P.
Foto: New Line Cinema
