Evo, podosta nakon Uskrsa još uvijek razmišljam o postajama križnog puta i Isusovoj muci od trenutka početka molitve u maslinskom vrtu do posljednjeg izdaha. Potaknut filmom ”Pasija” ističem neke dojmove, zaključke i važne sitnice koje sam primijetio u svom doživljaju. Onaj glavni je da ni u jednom trenutku Isus nije htio biti sam. Trebao je blizinu čovjeka, njegovu ljubav, podršku, molitvu, pomoć u nošenju križa…

Neposredno prije osude i nošenja križa dogodile su se dosta turbulentne i teške stvari. Prva je ta da je Isus bio toliko tjeskoban da se od napora tijela kroz Njegove pore kože lučila krv umjesto znoja. Zanimljivo je uočiti da su mnoge tjeskobe, anksioznosti, depresije i ostale duševne poteškoće zapravo plod vlastite predrasude i straha od osude. Naravno da postoji i onaj biološki element koji određenom genu dopušta takvo odstupanje, ali pored ostalih stvari postoji okidač koji u točno određenom trenutku budi spomenute osjećaje.

Osuda je sama po sebi jako gadna stvar. Mentalitet naše okoline je takav da svi vole da ih se pita, vole sudjelovati u životima drugih ljudi a da ih se to ne tiče, a onda kada je netko tjeskoban i u lošem stanju pristupa se na način da onoga tko trpi treba biti stid jer je navodno bolje sakriti se i ne govoriti nikome o svom stanju da te ne bi proglasili ludim nego rješavati problem. Isus nam pokazuje da je tjeskoba potpuno normalan osjećaj, ali nadopunjuje to izraženom potrebom da Njegovi prijatelji, učenici i braća bdiju s Njim i pomognu Mu (duhovno i duševno) prebroditi teškoću. Teško je i učenici ne razumiju do kraja što Isus hoće, ali je dovoljno da razumiju da je jedino potrebno biti blizu, na oprezu – bdjeti.

U trenutku kada Isus prihvaća neizbježno, On pronalazi mir. To je glavna caka u našem odnosu prema životu koji živimo. Sveti Franjo je fino usmjerio svoju molitvu oslanjajući se na sličnu ideju kazavši: „Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrosti da razlikujem to dvoje.“ Prihvaćanje situacije posljedično znači potencijalan pronalazak rješenja, ali je nevjerojatno potrebno pokazati povjerenje Bogu na putu na koji nas je stavio u određenom trenutku. Iako možda ono ljudsko u Isusu nije znalo što se događa, ono božansko Mu je utkalo snagu da podnese sve što slijedi dalje.

Možemo uočiti i kako su uz Isusa bile neke okvirno dvije vrste ljudi: oni koji su u strahu pobjegli i oni koji su se u strahu držali po strani, promatrali i trpjeli zajedno s Njim. Gledajući tako, da nije bilo njih, sav zapis koji danas poznajemo ne bi postojao pa je važno izraziti zahvalnost na tome što su neki, unatoč strahu, neizvjesnosti i brutalnosti svega što su vidjeli ipak bili i ostali tu. U tome vidim čisti poticaj da ne odustanem od svoga bližnjeg. Često Isus kaže kako Ga se može vidjeti u gladnima, žednima, zatvorenima, progonjenima, beskućnicima i bilo kome tko je na neki način ugrožen. Može Ga se vidjeti i u radosnim, slobodnim i osiguranim ljudima, ali je puno snažniji ovaj doživljaj kad se događa nešto loše. Često mi i netko u mojoj obitelji zna biti težak, zna se boriti s porocima ovog svijeta, zna mi namjerno pakostiti i otežavati mi život. Vjerujem da su se Isusov i pogledi onih koji su Ga pratili iz prikrajka često susretali, a On bi im treptajem dao do znanja da prihvate, da oproste, da će sve proći.

Prihvatio je osudu, uzeo je križ i podnio je udarce toliko jake da je nezamislivo da ih jedno tijelo može podnijeti. Čak je u svome padu smogao snagu dati nam do znanja da je u redu pasti. Taj prizor sam doživio doslovno ovako: „Gledaj me, ako sam ja pao, nije kraj svijeta ako i ti padneš, samo gledaj što će se dogoditi na kraju.“ Promatrajući čovjeka, grijeh i stanje nakon grijeha čest je slučaj da je to vrhunac loših osjećaja, krivnje i žaljenja koji se zadrže u nama puno više nego što bi trebalo. Mogao je Isus ostati ležati na podu, jaukati i odustati od spomenutoga „na kraju“. Ali to ne bi bilo to. Da, lako je reći, a teško učiniti, ali je lako i učiniti ako razmišljamo o tome kako se to radi. Volimo samosažaljenje, volimo da nas se tetoši, skakuće oko nas ne bismo li privukli mrvu pažnje i bili u središtu nekog svijeta, a zaboravljamo opasnost ostanka u njemu, jer sve što je sebično, isključivo ovozemaljsko, prolazno i pruža samo trenutno zadovoljstvo zapravo jako brzo prođe i dosadi. Zdravije i zrelije je riješiti problem i ići dalje, učiti iz svoga iskustva, svjedočiti i pomagati drugima u sličnim okolnostima.

Dalje nam Isus konkretno još jednom pokazuje koliko Mu je konkretno potreban čovjek. Ne zato da Isusa uzveliča, nadopuni, još više posveti ili tako nešto, nego da sam shvati ili pronađe svoju svrhu. Pa počevši od majke, susjeda, preko mjesta u kojem živimo do nepoznatih ljudi, pa čak i u svom padu uvijek trebamo biti na raspolaganju. Iako se na prvu čini da Marija, Veronika, Šimun i jeruzalemske žene tješe Isusa, oni postaju ti koji su preobraženi i smireni jer su se prisjetili svoje svrhe, ili su je tek otkrili. Svoju potrebu da nekome pomognu nisu zadržali za sebe nego su djelovali, dali su se drugome i u svoje srce zapečatili vječnu istinu, mir i prihvaćanje nečeg naizgled strašnog, pogubnog i bolnog.

Naposljetku se otkriva Isusova „sramota“. Svlače Ga, još više Ga ismijavaju, igraju se s Njim kao psi s nekom plišanom igračkom s namjerom da je raskomadaju na dijelove, neumorni u režanju i borbi da se dokažu. No Isus i to prihvaća. U trenutku kada bi se bilo tko od nas postidio, propao u zemlju od srama, On hrabro prihvaća ono što Ga ide i sluša sve što Mu kažu. Duboko u sebi zna da je taj zlobni svijet zapravo naivan u svojoj ideji da će tim činom uraditi nešto konačno loše. A ne može kada postoji beskonačno dobro.

Ono što je zapravo najzanimljivije u cijeloj priči jest to Isusovo dopuštanje da Mu se priđe i onda kada Mu je teško. Pa zamislite sada da imate problema na poslu, obitelj vas pritišće raznim idejama o vašem životu, želi vas oblikovati po nekim svojim zamislima i neostvarenim željama, onda pritisak društva i okoline da se nekako određeno morate ponašati, oblačiti, govoriti određene stvari, folirati se u svijetu koji je prolazan, površan i često isprazan. Osim kad nije, a to je onda kada sve ono lijepo iz svijeta iskoristite za svoj mir. Ali zamislite da u vašem nemiru do vas dođe netko u potrebi, netko željan zagrljaja, ljubavi, vašeg vremena, pažnje, potrebno mu je da ga se sjetite, pozovete van, prošetate s njim, popričate o nekom problemu, ali najviše netko željan vašeg povjerenja.

Shvatio sam da nam Isus svojim križnim putem pokazuje da On na njemu nije htio biti sam. Htio je da netko to vidi, da shvati da taj put vrijedi. Ali je važno istaknuti da taj put nije sve. On je samo put. Taj put negdje vodi. Iako je težak, on ima smisla. Taj put gradi tebe i gradi ljude oko tebe, ali je potrebno dopustiti ljudima da priđu, da paze, da pomognu, da nauče nešto iz toga. A onda dolazi Uskrsnuće, slavlje, radost, mir, blagostanje. I nema veze ako će ono ovdje na zemlji trajati kratko jer svaki sljedeći težak put će nas naučiti nečem novom.

Zaključak je da nije dobro da čovjek bude sam. Možda je teoretski izvedivo i moguće, ali nema smisla. Ili ako se trenutno čini da ima, da radije ne bismo dijelili svoje poteškoće s nekim jer ga ne želimo opteretiti, ne želimo odavati svoju intimu, da ne želimo da itko sudjeluje u našem životu, Isus pokazuje da je najispravnije upravo suprotno. Posljedica čahurenja jest da vrlo lako izgubiš ljude koji te vole, a to je prevelika cijena za trenutak kada shvatiš da si prešao onu granicu u kojoj besmisao navali kao bujica, u trenutku kada je prekasno razmišljati o rješenjima, a izgledno trpljenje samoće do kraja života.

Naravno, ništa od ovoga se neće posložiti ako samo gledamo primjer Isusa i izvlačimo zaključke iz Njegova ponašanja. Potrebno je da On bude prva osoba kojoj ćemo se dati jer jedino tako ćemo znati ljubiti. Njega, sebe i druge.

 

Foto: Pixabay

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.