Pravo na život definirano je i nabrojeno u nizu međunarodnih pravnih dokumenata vezanih uz ljudska prava od Drugog svjetskog rata naovamo. Ono se, između ostalog, navodi u čl. 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a od 10. prosinca 1948. godine: „Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost“, dok čl. 6. govori sljedeće: „Svatko ima pravo da svugdje bude priznat kao osoba pred zakonom.”
Premda bismo prema ovim člancima mogli zaključiti da je pravni subjektivitet nerođenog djeteta zaštićen ovom deklaracijom, ona ipak ne daje jednoznačno tumačenje prava na život pa pod riječ „svatko” zagovornici pobačaja nerijetko podrazumijevaju samo rođena ljudska bića. To najbolje pokazuje prva rečenica Deklaracije: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Svatko je nositelj prava i sloboda koja promiče Opća deklaracija o ljudskim pravima, bez bilo kakve razlike kao što su rasa, boja, spol, jezik, religija, politička ili druga mišljenja, nacionalno i društveno podrijetlo, vlasništvo, rođenje ili koji drugi status.” Ovdje je jasno da se pravo na život isključivo odnosi na rođenu djecu, kako su si to i drugi protumačili.
Kako ističe Šehić (2020: 18), Deklaracija je „svojom (…) prvom, ujedno i povijesnom rečenicom donekle označila smjer kretanja međunarodnih dokumenata ili barem utrla put onima koji su se kasnije na nju pozivali.” Primjerice, Međunarodni pakt o civilnim i političkim pravima UN-a iz 1966. godine nastavlja pravnu nedefiniranost nositelja prava na život. U čl. 6., st. 1. Međunarodni pakt navodi: „Svako ljudsko biće ima prirodno pravo na život. To pravo treba zaštititi zakonom. Nitko ne smije biti samovoljno lišen života.
Ovo je izvadak iz knjige Argumentirano za život u izdanju Naklade Crisinus, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.
Foto: Unsplash
