Znamo da su životopisi mnogih svetaca obilovali mnogim kušnjama i nevoljama, a njih nije bio pošteđen niti sv. Josip. Koje su to od nekih kušnji s kojima se Josip morao suočiti? Doznajte u nastavku.
Josip želi ostaviti Mariju
U evanđelju po Mateju čitamo o Josipu koji „snuje kako da Mariju ne izvrgne ruglu“ (usp. Mt 1, 19). Sigurno je samo jedno – Josip je prolazio nesvakidašnju kušnju. Niti jedna kušnja nije laka, no kako se točno Josip u toj okolnosti snašao, teško je reći. Sigurno da mu je kao pravom Izraelcu bilo poznato kako će Djevica začeti i roditi Sina, no da će i on biti povezan s time – nije znao. S druge strane, crkveni oci razlog njegove želje da otpusti Mariju nalaze u činjenici kako se Josip smatrao nedostojnim biti sudionikom Božjeg spasiteljskog djela. U razradi teme strpljivosti spomenuli smo kako čovjek treba biti strpljiv i sa samim sobom, no zaista nam ostaje zanimljivo kako u tako nenadanoj situaciji ostati strpljiv općenito, a potom i sa samim sobom (poglavito kada smo svjesni svojih slabosti).
Josip, otac Isusov
Josip je službu koja mu je bila povjerena vršio s ljubavlju do kraja života. Iako nije sudjelovao u njegovom tjelesnom začeću, imao je „snažniju kvalifikaciju očinstva“ – onu duhovnu. On je bio glava skromne, nazaretske obitelji, a služeći njima bio im je vjeran. I ovdje polazimo analogno – znamo koliko je teško biti vjeran i ustrajati u svakodnevnim „vjernostima“, bile one osobne naravi, ili pak usmjerene na druge. I u ovom kontekstu, Josip nam je primjer, jer vjernost bez strpljivosti (a i obratno) ne postoji.
Josip, čovjek vjere objavama Božjim
Bog je sv. Josipu povjerio službu muža Djevice, poočima Isusova, te službu skrbi za nazaretsku obitelj. Sv. Josip je zasigurno dobivao potrebne milosti za vršenje svoje službe, no u tom načinu i želji kako Josip nastoji primiti ih, a onda i njima se služiti također gledamo primjer. I ovdje je bila prisutna dimenzija vjernosti – jer bez nje ne bi mogao ustrajati u protivštinama (kojih nije manjkalo).
Josip, uzor vjernika
Iz svega navedenog do sada, jasnije nam je zašto Josipa možemo uzeti kao primjer onoga koji živi strpljivo i pouzdaje se u Boga. Prvo i osnovno, uzor nam je u prihvaćanju Božje volje. Osim toga, u svojim tjeskobama i sumnjama vjeruje dobru i ne prihvaća zlo – traži rasvjetljenje. Uzor nam je u skrbi za obitelj, ali i u tome kako se odnositi prema svojoj ženi. Neizostavan je i njegov požrtvovan i savjestan rad koji mnogima služi kao primjer obavljanja svojih dužnosti.
Što možemo naučiti?
Čovjek svoju krepost strpljivosti očituje kroz odnose, kako prema sebi, tako i prema drugima. Gledajući današnji svijet, a napose mlade, krepost strpljivosti najviše ne dolazi do izražaja. Mladi po završetku školovanja često puta žele odmah ona ključna mjesta, no realnost je drukčija. Taj sukob između realnosti i vlastitih predodžbi vidjeli smo da može biti uzrok nestrpljivosti. Gledajući teologalne kreposti – potrebno je rasti u njima, kako bi i ostale kreposti mogle zaživjeti.
U jednom trenutku svoga života, sv. Mala Terezija piše kako se više ne čudi svojim slabostima, te da čak svaki dan otkriva jednu novu. Ovdje jasno vidimo primjer toga kako biti strpljiv prema samome sebi. Da nije imala ljubavi – to ne bi mogla napraviti. Odnos s Bogom je stoga ključan, a sveci nam pružaju divan primjer kako unatoč svojim slabostima postići svetost, što smo mogli vidjeti u primjeru sv. Josipa. Slabosti koje grešan čovjek ima i s kojim se bori na tom putu nisu zapreka – nego prilika, koje, ukoliko ne možemo iskorijeniti, možemo strpljivo podnositi.
Foto: Unsplash
