SVJEDOČANSTVO Josip Ćurković: Kako me Gospa ozdravila i nastavila voditi kroz čitav život

0
1171

Nakon molitve i zavjeta moje majke u Sinju, Gospa me izliječila od srčane bolesti i nastavila me voditi kroz život.

Svjedočanstvo koje je nastajalo čitav život

Već duže vremena imam poticaj napisati osobno svjedočanstvo o čudotvornoj Majci Božjoj. Ovo je potpuna istina koja možda nekome može postati poticaj.

Rođen sam u Zagrebu 1972. Ubrzo nakon rođenja, kod redovitih pregleda, liječnici su otkrili kako bolujem od šuma na srcu. Roditeljima su odmah predložili operaciju, ali oni nisu bili za to. Svakih šest mjeseci odlazio bih na daljnje preglede, a preporuka je bila da se smanji intenzitet nekih velikih napora, kasnije trčanja. No, unatoč tome, proveo sam normalno djetinjstvo i ne sjećam se da sam neku igru preskočio. Često smo kao klinci igrali i skrivača i lovice. Neizostavan je tu bio i nogomet i sport općenito.

Ipak, kad sam krenuo u osnovnu školu, preporuka je bila da se ne uključujem u nastavu tjelesnog odgoja pa sam tako gledao svoje kolege na satovima tjelesnog sjedeći na strunjači i dosađujući se. Iskreno, falilo mi je to tada, osjećao sam se nekako izolirano. Najgore bi bilo kad smo već u višim razredima imali razne sportske turnire, ali, nažalost, ja nisam bio niti razmatran da budem u nekoj od selekcija. Čak bi i razrednica znala govoriti: „Josipe, nemoj se umarati, znaš da ne smiješ divljati.”

Velika vjera u obitelji

Odgajan sam u katoličkoj obitelji gdje su se uvijek štovali sveci, svetkovine, Majka Božja, Isus Krist. Vjera nikad nije bila upitna. Moja majka je u svemu tome prednjačila, išla u crkvu i najviše molila. Nisam tada znao pravo značenje križa. Pitao sam se puno puta zašto je Isus umro za ljude. Zar nije mogao nekakvim trikom pobijediti sve neprijatelje?

Kad sam trebao na prvu pričest, priznajem, kako u školi, tako i u vjeronauku, bio sam kampanjac i nisam znao sve molitve koje sam vjerojatno tada već trebao znati. Radi toga me svećenik nije želio pustiti na pričest. Vratio sam se kući plačući, a mama je zajedno sa mnom odmah otišla župniku i rekla mu kako će njezino dijete ići sa svom ostalom djecom i da o tome nema rasprave. Naravno, primio sam prvu pričest.

Tih godina, nakon 25. lipnja 1981., u kući se počelo pričati kako se negdje u nekom selu u BiH ukazala Gospa. Bilo je to Međugorje. Majka je znala kolika je njezina veličina i svetost i, godinu ili dvije nakon samog ukazanja, odlučila me je 15. kolovoza, na svetkovinu Velike Gospe, odvesti u Sinj i zavjetovati se Majci Božjoj sa samo jednom željom – da me ozdravi! Obećala je da će do kraja svoga života svakog 15. kolovoza platiti misu.

Sjećam se da je klečeći napravila nekoliko krugova u svetištu oko kipa Sinjske Gospe, a ja sam hodao lagano pored nje. Tad nisam ništa shvaćao, osim što sam se veselio odlasku u Split kod rodbine na more nakon toga.

Svih godina ranije odlazio sam redovito na kontrole zbog šuma na srcu pa smo se tako i nakon povratka iz Sinja uputili liječniku. Nakon pregleda, snimaka i nekoliko minuta proučavanja nalaza, iako kroz maglu, sjećam se dobro riječi koje je tada moj doktor rekao: „Gospođo, mi se više nećemo vidjeti.” Tad je majka gotovo problijedila. Kasnije, kad je mnogima pričala tu priču, rekla je da je onako, na prvu, pomislila na ono najgore.

Upitala ga je: „Kako to mislite, što vam to znači da se nećemo vidjeti više?” Doktor je uz lagani smiješak odgovorio: „Ne, ne vidimo se više. Što ste vi radili tijekom ljeta? Pa vaše dijete je potpuno zdravo.”

Majka nekoliko trenutaka ništa nije rekla, ali liječniku nije dala do znanja gdje smo bili. Ne znam, možda i zbog toga jer smo tada živjeli u komunizmu i nije se baš sa svima moglo pričati o vjeri, posebno ne na javnim mjestima. Ne radi toga da bi zanijekala našu i svoju vjeru, nego je jednostavno u sebi znala kome treba zahvaliti i nastaviti moliti.

Svi su znali da me ozdravila Majka Božja

Tad je to bio moj najsretniji dan jer sam konačno mogao sa svima u razredu biti na tjelesnom odgoju. U školi su me svi ispitivali kako sam uopće ozdravio, kako se to odjednom dogodilo, a ja sam samo uživao u potpunoj slobodi.

Godinama nakon toga, gotovo cijela moja uža i šira obitelj znala je za to i uvijek bi svima isticali gdje god bi se ja pojavio. Govorili su da me ozdravila Majka Božja. Meni je to bilo fora. Bio sam sretan iako nisam još shvaćao pravu dimenziju vjere.

Ne mogu se baš pohvaliti da sam bio redovit nedjeljom na misama. Zapravo, rijetko bih išao u crkvu, samo za Uskrs i Božić, i na to me uvijek mama podsjećala. Govorila je kako je ispovijed važna, bar za te blagdane. Oduvijek sam znao da vjerujem u Boga i nikad se toga ne bih odrekao. Majka me nikada nije tjerala u crkvu. Poštivala je moju volju, ali sada znam da je cijelo vrijeme molila za mene.

Nogomet je uz glazbu moja velika okupacija. Počeo sam ga trenirati već 1986. u pionirima Dinama, nastavio kroz juniorski pogon kluba, gdje sam i stanovao. Bio sam kapetan juniora, a bilo me je svugdje na terenu jer jednostavno nisam prestajao trčati uz nevjerojatnu izdržljivost. Nogomet sam nastavio igrati i u seniorima, a potom i za veterane. Nikad nisam osjećao veće probleme zbog srca. Naprotiv, na svakom su mi sistematskom svi parametri bili gotovo vrhunski.

Bog me spojio s mnogim ljudima

Danas, nakon dosta godina, neizmjerno sam zahvalan svojoj majci što je molila i žrtvovala se za mene jer Gospa je očito imala plan za moj život. Sve kasnije što sam radio i sve ljude koje sam susreo bilo je s razlogom jer mi je Bog kroz posao, sport, glazbenu karijeru i život općenito slao ljude koje ću upoznati i koji će mi pomagati u karijeri i općenito u životu.

Jednog od najboljih prijatelja sredinom devedesetih pripravio sam i uspio nagovoriti, vjerujem uz pomoć Duha Svetog, za sakrament krštenja. On je odrastao u ateističkoj obitelji, ali iznimno moralnih vrijednosti. Nekoliko godina za redom stalno sam mu pričao kako bi bilo dobro da je kršten i da će mu to trebati jednoga dana. Iako sam ja tada vrlo rijetko išao u crkvu i nisam se baš molio, nešto mi je stalno govorilo da se on mora krstiti. Njegovi roditelji su konačno pristali i ja sam mu bio kum na krštenju, pričesti i krizmi. Obavio je sve odjednom. Danas je taj prijatelj oženjen, i ima sina. Vjenčao se u istoj crkvi u kojoj se i krstio.

Jednog sam drugog dobrog prijatelja krajem devedesetih, u klubu u kojem sam puštao glazbu kao DJ, doslovno uhvatio za ruku i odveo budućoj supruzi. Nekako sam osjećao da ih moram upoznati, da je baš ona za njega. Danas, Bogu hvala, imaju četvero djece, obitelj i žive u sretnom braku.

Prvi odlazak u Međugorje

Godine 2021. prvi sam put dobio neopisivu želju posjetiti Međugorje. Bez razmišljanja sam kupio kartu za bus i otišao na Mladifest. Godinama prije toga ljeto je bilo rezervirano za tulume i provode i nikad ne bih mogao pomisliti da dok svi luduju na moru ja odem negdje na neko hodočašće, i još busom s hrpom nepoznatih ljudi jer sam uvijek s frendovima i svojim automobilom išao na sva događanja.

Te godine bila je točno 40. obljetnica ukazanja. Znam da to ne može biti slučajno. Sve te godine moga lutanja, Gospa me je čekala, bila je strpljiva sa mnom. 40 je važan broj u Bibliji i shvaćam to kao poseban znak. Isus je 40 dana postio u pustinji. Izraelski narod je 40 godina lutao pustinjom. Na kraju, Gospa je rekla da će ono što je započela u Fatimi dovršiti u Međugorju. Ja istinski vjerujem da je taj dan blizu. Mnoga obraćenja počela su upravo na tu 40.godinu ukazanja.

Blagodat i snaga sv. mise

Iste godine, 2021., počinje moja duhovna preobrazba. Bolest i smrt bliskog člana obitelji jednostavno me promijenila. Po prvi sam put iskreno počeo moliti, otišao sam pet dana za redom na misu, počeo sam ići na duhovne obnove i klanjanja, po prvi sam put od samog početka odlučio čitati Sveto pismo. Nakon dugo vremena imao sam iskrenu ispovijed. Odlučio sam da moram na sebi nešto promijeniti i krenuti u bitku. Svakodnevni padovi, kušnje i borbe nastavljali su se. Traju i danas, ali nisam odustajao.

Sve me je to dovelo doslovno Isusu u naručje. Počeo sam doživljavati živoga Boga i čitati znakove koji mi se stavljaju na put. Za mene je od tada nedjeljna misa postala radost i veselje. Sve druge planove nedjeljom prilagođavao bih prije ili poslije mise. Pričest me se posebno dojmila. Otkrio sam svu njezinu blagodat i snagu.

Iako je cijela misa važna, blagoslovljena i neprocjenjiva, nekako mi je najupečatljiviji dio kada svećenik kaže: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!” U tome je nevjerojatna moć. Kad bih dolazio čiste duše, nakon ponizne ispovijedi, shvaćao sam pravo značenje tih riječi, ali onda kad sam na misu dolazio okaljan nekim grijehom i kad nisam mogao primiti pričest, uvidio sam još više koliko je jadno ustrajati u nečemu što me udaljava od primanja tijela Kristova. Jer što to može biti vrjednije i časnije od toga da budeš sjedinjen s Isusom na najuzvišeniji način?

Sve svoje talente predao sam Bogu

Shvatio sam da talente koje imam i koji su mi dani od Gospodina trebam koristiti sada Njemu na slavu. Izlasci i zabave kao nekad nisu me više toliko zanimali. Čak i svoj posao u medijima, na slušanim radio postajama i glazbi, sada želim pretočiti u to da slavem Boga. Dobivam razne ideje i poticaje. Počinje se u meni istinski javljati želja da radim na Katoličkom radiju ili Radio Mariji, a nekad mi je to bilo nepojmljivo. Na društvenim mrežama počinjem sve više kontaktirati samo svećenike i one povezane s duhovnošću. Duhovna glazba postaje moja opsesija i prodire u sve pore moje duše. Pitam se, pa gdje sam bio do sada, zašto to do mene nije dolazilo, a radio sam i bio u medijima i društvenom životu. Oko mene je jednostavno nestala sva paučina i magla. Otkrivam Alana Hržicu, Božju Pobjedu, Amorose, Emanuel…

Nakon toga, u nešto manje od godinu dana, dvojica dugogodišnjih prijatelja koji su obilježili moj rad i karijeru, pozvali su me biti im kum na vjenčanju. Naravno, pristao sam. Veliki je to Božji znak, blagoslov i milost. Uz te ljude i moj je život obogaćen, a za sve to pripremila me Majka Božja.

Počinjem sve više snimati, montirati i objavljivati vjerske sadržaje. I tu se događa još jedno čudo. Cijeli svoj poslovni hod pokušavao sam, kao i velika većina, dobiti što više lajkova, nekakvih priznanja. Iskreno, nisam baš bio previše uspješan iako sam imao vrlo zanimljiv i po nekima jedinstven sadržaj koji je mnogima u svijetu zanimljiv.

Kad sam krajem 2021. pred Božić montirao i bez ikakvih očekivanja objavio jedan video propovijedi fra Marija Knezovića za koji sam dobio poticaj da ga napravim baš takvoga kakvog sam objavio, u nekoliko dana dogodio se bum! Dobio sam na tisuće lajkova, dijeljenja, komentara, kao nikada do tada. U tom sam trenutku vidio onu sliku iz Svetog pisma kad je Isus od pet kruhova i dvije ribe nahranio nekoliko tisuća ljudi i umnožio koliko god je trebalo. Svaki novi lajk za mene je bila jedna riba, jedan kruh.

Tu sam ponovno prepoznao znak. Shvatio sam da mi Bog govori kako je sve ono prije bilo isprazno, lažno, kako se mogu truditi koliko god hoću svojim snagama, ali da bez njegove volje i pomoći ništa zapravo ne mogu. Skužio sam da me vjerojatno Bog želi upravo tu, da sve te svoje talente koje mi je On dao sada usmjerim na promicanje kršćanske vjere i evanđelja.

Zbog toga me neki od prijatelja čudno gledaju, pitaju me kako i zašto odjednom objavljujem storyje iz crkava, s duhovnih obnova, s koncerata duhovne glazbe, s molitve krunice na Trgu. Čak ni nemam preveliku potrebu opravdavati im se previše. Ne radim to radi svoje nego Božje slave.

Želim im pokazati ono što sam istinski doživio i da, ako žele, i oni to mogu. Dobro znam kome moje srce pripada. Isusu, Mariji i svetom Josipu po kojem sam dobio ime. Nekad mi je moje ime bilo čudno, a sad sam najsretniji jer nosim ime takvog sveca. Molim se da mogu biti i živjeti bar mali dio onoga što je on živio: krepost, poniznost, čistoću, strpljivost, radišnost, tišinu.

Počinjem dobivati više strpljivosti, osjećaja za ljude i kako im pomoći. Sva moja prijašnja lijenost pretvorena je da mogu sve manje nekome reći NE kada nešto trebaju. Prvi put u životu počinjem živjeti svoju korizmu. Znam kada počinje i čega se želim odreći. Shvaćam njezinu srž, želim da me mijenja. Ispovijed mi postaje radosna jer znam da uvijek, kad uprljam ruke, trebam ih što prije doći oprati, kako bih lakše zaspao.

Volontiranje u Udruzi „Savao” s prijateljima

Jedan od starih poznanika javio mi se u ljeto 2022. nakon dugo vremena. U početku sam mislio da je to slučajno. Pitao sam se pa otkud sad on odjednom. Rekao je kako je na društvenim mrežama vidio moje objave i Ispričao mi je svoj put do obraćenja i spomenuo Udrugu „Savao” koja pomaže beskućnicima u Zagrebu. Činilo mi se cool. U meni se rodila misao da upravo na takvom mjestu želim biti. Ubrzo počinjem volontirati. Tamo dobivam dodatni mir i nevjerojatnu snagu i strpljenje i počinjem susretati osobe s kojima sam nekada radio ili koje sam upoznao davno, prije možda 20 i više godina. Jedna po jedna osoba pojavljuje se sa mnom na istom tome mjestu, u Udruzi, iako nikad ne bih rekao da ćemo se tamo sresti. Gledam i ne vjerujem.

Kad mi je jedan od kolega iz Udruge poslao poruku na Facebook, primijetio sam da smo se već prije nekog vremena dopisivali i gadno posvađali a da se nismo poznavali. Kritizirao je moj rad i moj posao, a ja mu nisam ostao dužan i sasuo mu sve što ga je išlo. Priznajem, kad sam mu to pisao, bio sam jako ljut. Sad sam ga spreman odvesti autom na drugi kraj grada, bez ikakvih problema, jer jednostavno mi je postao frend, a našli smo se na istom mjestu, u Udruzi za beskućnike. Kako je to moguće? Konačno shvaćam, Gospa je i ovaj put imala svoj put i plan. Raspoznajem to kao Božji znak i smisao života.

Bog nekad ima čudan smisao za humor i sigurno je rekao: „Ok, dečki, želite se svađati a da niti ne znate ništa jedan o drugome? E, pa, izvolite, sad ćete u Udruzi imati jako puno vremena za razgovore.” I ne samo razgovore. Nedavno smo zajedno bili na misi i klanjanju na Svetom Duhu. Nevjerojatno! Jedna od pjesama koje rado slušam kaže: eto, takav je naš Bog, On je silan Bog, pun milosrđa, nepredvidiv, a opet tako blizu, živ.

Obvezna duhovna oprema za čitav život

Posrćem li i dalje? Da! Je li lako? Nije! Ali otkrio sam sve potrebne alate kako koračati ispravnim putem. Ti alati su nam svima dani. Tu su, samo trebamo iskreno zavapiti Isusu i predati Mu svoj život. Misa, euharistija, Sveto pismo, ispovijed, molitva, post, djela milosrđa. To je ona obvezna oprema, i zimska i ljetna, za cijeli zemaljski život, ono što nas istinski čini boljim ljudima i vodi prema Gospodinu. Odluka je na svima nama. Bog nam daje potpunu slobodu.

Od mnogih sam svećenika čuo da kažu kako nismo stvoreni da ne griješimo, nego da budemo dio Kristove vojske, spremni na borbu. U Međugorju 2022. shvatio sam da je hrvatski narod izabrani narod. Pa Gospa govori našim jezikom. Za vrijeme Domovinskog rata hrvatski vojnici imali su krunicu oko vrata, a molitva je bila raširena na svim javnim mjestima i u crkvama. Naše bake i djedovi znali su koja je snaga i moć krunice. Siguran sam da su upravo krunica, vjera i molitva uz pomoć Majke Božje obranili našu zemlju jer je bilo nemoguće da jedan mali narod, goloruk, bez oružja, pobijedi tako nadmoćnu vojnu silu. I zato naša zahvala Gospi treba biti vječna.

Ja definitivno nisam svetac. Najmanji sam od najmanjih i mislim da je obraćenje nešto što traje čitav život, ali dobro znam kojoj strani želim pripadati.

Sve ovo je samo jedan mali dio koji sam htio posvetiti Kraljici Hrvata, Blaženoj Djevici Mariji, čiji je zagovor moćan. Dugovao sam joj to. No ovdje tek sve počinje. Cijeli povezani zaplet i niz poruka, znakova i događanja počinje se odvijati u mome životu u vrijeme korizme 2021. Sve ono što sam od tada doživio trebalo bi pretočiti u jedno novo, dugo svjedočanstvo. Vjerujem da ću uskoro i to moći negdje ispričati.

Nadam se da će ovo što sam posvjedočio pomoći mnogima da pronađu put ozdravljenja, istine i života, baš onako kako je to Gospa učinila s mojim srcem.

Božji Blagoslov!

Josip Ćurković

 

Foto: privatna arhiva Josipa Ćurkovića / Marko Jurlina (molitva krunice na Trgu)