Sveti Franjo Saleški shvatio je da se pravi rast često događa tiho, gdje se trud susreće s povjerenjem. Stoga, oduprite se porivu da lebdite iznad svojih nada!
Neprestano provjeravamo i mjerimo. Nakon svakog treninga stanemo na vagu, pregledamo pristiglu poštu tražeći dugo očekivani odgovor ili krišom pogledavamo svoj bankovni račun nadajući se napretku. Kao da uvijek tražimo dokaz da se naš trud isplati, da naš trud pomiče stvari naprijed.
Ali što ako se oslobodimo te navike? Što ako se usredotočimo na sam posao, bez tjeskobne potrebe da pratimo svaki centimetar napretka?
Sveti Franjo Saleški imao je vrlo specifičan pristup ovoj vrsti strpljenja: „Budi strpljiv sa svime, ali prije svega sa samim sobom.“ Razumio je da se pravi rast često događa tiho, u nevidljivim satima, gdje se trud susreće s povjerenjem.
Ovdje se ne radi o odustajanju od ciljeva ili ignoriranju povratnih informacija. Radi se o odupiranju porivu da lebdite iznad svojih nada, neprestano provjeravajući znakove života. Uostalom, ne vidimo kako nam mišići rastu u stvarnom vremenu niti osjećamo kako nam se um oštri sa svakom knjigom koju pročitamo. Te stvari zahtijevaju vrijeme, a njihov utjecaj često se otkriva tek retrospektivno.
To strpljenje duboko je utkano u kršćansku tradiciju. Katekizam Katoličke Crkve, ponavljajući Sveto pismo, uči da je „vjera ostvarenje onoga čemu se nadamo i dokaz onoga što se ne vidi“ (Hebr 11, 1, KKC 146). Ovo je izravan podsjetnik da svaka dobra stvar ne dolazi s trenutnim dokazom. Ponekad će sjeme koje danas posijete procvjetati dugo nakon što ste ga prestali tražiti.
Razmotrite živote svetaca, od kojih su mnogi radili u tihoj anonimnosti, nikada ne videći puni utjecaj svog djela.
Sveta Terezija iz Lisieuxa provela je svoj kratki život u karmelićanskom samostanu, uglavnom nepoznatom svijetu. Pa ipak, njezin „Mali put“ poniznih, skrivenih djela ljubavi nadahnuo je milijune, čineći je crkvenom naučiteljicom. Jednom je napisala: „Ne bojim se svoje slabosti. Bojim se samo oslanjanja na vlastitu snagu.“ Razumjela je da se naša vrijednost ne mjeri vidljivim rezultatima, već ljubavlju i namjerom koju unosimo u svaki trenutak.
Ovako živjeti je kao biti poljoprivrednik. Nakon što posije sjeme, poljoprivrednik ne može požurivati kišu niti zapovijedati suncu. On radi marljivo, vjerujući da će plod doći u svoje vrijeme. Na isti način, i mi smo pozvani učiniti svoj dio – saditi, zalijevati i brinuti se – bez pokušavanja da kontroliramo ono što samo vrijeme i milost mogu donijeti.
Dakle, sljedeći put kad osjetite potrebu da provjerite svoj napredak, zastanite. Udahnite. Vjerujte da posao koji radite, ma koliko neviđen ili neproslavljen, gradi nešto dobro. Poput poljoprivrednika, sijete sjeme koje će procvjetati u svoje vrijeme, čak i ako nikad ne vidite punu žetvu. I u toj tihoj predaji, možda ćete pronaći dublju slobodu – slobodu letenja naslijepo.
Izvor: aleteia.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
