Koliko je tu samo bilo pitanja, razmišljanja, radosti, zabrinutosti kad se saznalo o nošenju toga prekrasnoga ploda, dara Života, pa mučnina katkad i povraćanja, možda i strahova kako će to biti, pa bolova u tijelu, u kičmi, ne spavanja na trbuhu…
Muž bi samo došao (ili ne došao) i rekao: ‘Ma bit će to dobro, kaj ti je to’, ne razumijevajući cjelokupnu problematiku trudnoće, pa geganje pod kraj, odlazak u bolnicu sama ili s mužem, smještaj u bokseve (k’o da je konj) pa, tiskaj, tiskaj, drži, puši, diši, izdrži, još, hajde, tiskaj, možeš ti to, pa želja za odustajanje od svega, pa zadnji stisak i plač koji neće prestati sljedećih par godina, pa dojenje, prematanje, i opet nespavanje, briga, pažnja, bolovi, možda i postporođajna depresija, možda i samoća, nesnalaženje, prvi zubići, temperature, proslave rođendana, darovi, spremanje, vrtići, bolesti, brige i problemi, školovanje i još tisuće drugih stvari koje samo osoba koja je i žena i majka zna, ali na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, sigurnost da to svoje dijete/djecu ne bi dale za čitav svijet (ISPLATILO SE TO SVE PROĆI), već radije vlastiti život ako treba.
Zato, drage majke, u ime svih nas koji smo imali tu milost da smo rođeni, JEDNA VELIKA HVALA, i neka vam je dobri Bog vječna nagrada za svaku vašu suzu, bol, patnju i trpljenje. Bog vas blagoslovio!
Foto: Unsplash
