Grijeh kojeg se najviše ispovijeda je: “Oče, uvijek imam riječ osude za druge”. Zašto tako lako upadamo u sud prema drugima? Razlog tomu je što se osjećamo pravednijima i boljima od drugih.
Zbog toga su nam oči otvorene 360 stupnjeva za nesavršeno ponašanje bližnjega, dok su nam zatvorene za naše. Sud je reći nekome: “Ti si lopov.” A reći zatim: “Uvijek ćeš ostati lopov” je osuda. Uvijek su mi govorili da kada sudimo i osuđujemo nekog brata, sudimo i osuđujemo same sebe.
Svi smo mi spremnik mana, zato nemamo nikakva prava suditi ili osuditi nekog svog brata. Ako nas pitaju: “Što misliš o ovom našem bratu?”, moramo odmah odgovoriti: “Nisam sudac!”. Tko može biti sudac čovjekova srca? Samo Gospodin.
Treba reći da je naš sud uvijek bez ljubavi. Istina, mi smo nemilosrdni suci. Svaki izneseni sud protiv bližnjega uvreda je nanesena Gospodinu. Zašto? Jer se stavljamo na mjesto Gospodina, jedinog koji poznaje i istražuje čovjekovo srce, koje je veliki misterij.
Sud je uvijek raspršivanje otrova po našem bratu čije ponašanje nije evanđeosko. Naravno, uvijek treba povući crtu između pravednog gnjeva pred grijehom i suda prema onomu koji se ponaša kao grešnik. Ovo što sam upravo rekao objašnjeno je Isusovom molitvom na križu: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine”. Dakle, zabranjeno nam je ući u svetište čovjekovog srca. Presuda pripada Gospodinu. Ispovijed naše vjere nas podsjeća da će Isus jednog dana doći suditi žive i mrtve.
Ne suditi izgleda nemoguće, ali nije tako: ako, milošću Duha Svetoga, uspijemo vidjeti svoje grijehe, pobjedit ćemo zli instinkt da sudimo bližnjega. Ne zaboravimo da je sud kojeg donosimo bumerang: Ne sudite i nećete biti suđeni.
Amen. ALELUJA.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Preuzeto sa stranice: sjeme.wordpress.com
Foto: Unsplash
