Molitva. Vjerujem da svi znamo i imamo neku definiciju molitve. Kad nas netko upita što je molitva sigurno ćemo imati spreman odgovor. Najčešće ćemo reći da je to razgovor s Bogom ili da je to kada mi Boga nešto molimo, tražimo.
I nisu to sad neke krive definicije, ali jesmo li mi za sebe svjesni što je molitva, što ona nama predstavlja, kakav značaj ima u našem životu, kolika je njezina uloga. Što je molitva za nas osobno i kakva je uopće naša molitva?
No, da krenemo redom. Molitva uistinu jest razgovor s Bogom, odnosno trebala bi biti, ali nerijetko se dogodi da mi Boga isključimo iz toga dijaloga i sve se pretvori isključivo u naš monolog. Vrlo često nastupamo kao da smo došli u trgovinu s popisom stvari koje trebamo kupiti te očekujemo da se te stvari nalaze u toj trgovini. I upravo s takvim popisom dolazimo pred Boga. Bože, daj mi ovo, ispuni mi ono, sredi to, a ja ću Ti evo izmoliti koji Očenaš. Ja Tebi to, Ti meni to. Molitvu smo pretvorili u trgovinu, a nerijetko se znamo i naljutiti na trgovca ako zafali poneki artikl. Ali, Bog nije trgovac, ne radi po principu ja tebi, ti meni.
Bog stvarno želi razgovarati s nama, saslušat će On nas u potpunosti, sve naše jadikovke, vapaje, probleme. Apsolutno će nas saslušati, ali i On želi reći di koju. Zato je nužno doći otvorena srca pred Gospodina, potpuno Mu se otvoriti, biti otvoren za dijalog. To je molitva, otvaranje srca. Molitva je naša poveznica s Bogom, način na koji Mu se približavamo. Kako se približavamo ljudima? Pa razgovorom, pozdravom, nekom gestom, činom. Tako je i s Bogom. Na isti se način zbližavamo i s Bogom, samo što molitva ulazi u jednu zasebnu dimenziju. Molitva je dimenzija sama za sebe. Kad mi postajemo svjesni svoje ograničenosti, slabosti i nemoći, kad otvorena i ponizna srca dolazimo pred Gospodina. Dolazimo biti nasamo s Njim i tražimo Njegovu pomoć, pomoć svemogućega Oca. To znači moliti – sjediniti se s Bogom u ljubavi i povjerenju, u potpunosti Mu predati svoj život.
Nismo mi pred Bogom nekakvi prosjaci, mi smo Njegova ljubljena djeca. Djeca s kojom Otac jedva čeka razgovarati. Zato bismo molitvu trebali shvaćati kao pravi razgovor s Ocem, a ne samo kao kontakt u hitnim slučajevima. Nije Bog nekakva šlep služba koje ćemo se sjetiti samo kad nam se nešto pokvari, kad nam nešto ne ide u životu. To nije ispravan način, da se Boga sjetimo samo onda kad nam je teško. Nitko nam više ne može pomoći i onda se odjednom Boga sjetimo. Kad nam je dobro, kad nemamo problema, Bog kao da ne postoji, ne sjetimo Ga se, a čim malo zaškripi, Bože, pomagaj. Naša molitva ne bi trebala biti takva. Kao što sam rekao, molitva je naša poveznica s Bogom, naš instrument spasenja kojeg trebamo stalno koristiti.
„Katolik bez molitve?… Isto je što i vojnik bez oružja.“ – sv. Josemaria Escriva
Ništa smo bez molitve. Ona je životna potreba vjernika jer, kao što nam je hrana potrebna za fizički život, tako nam je i molitva potrebna za duhovni život. Molitva je disanje naše duše. Biljke, životinje pa ni čovjek ne mogu bez zraka, kisika. Kisik je nužan da bismo opstali, preživjeli, a tako je i svakodnevna molitva potrebna da bi naša duša opstala. Ne znam jeste li primijetili, ali ja osobno jesam, kako u trenutcima nešto slabije, neredovitije molitve život u nama kopni. Kao da smo respiratorni bolesnik koji se bori za zrak, žalimo se na disanje, gušimo se, kašljemo. Naša se duša guši bez molitve.
„Ne zaboravi se danas pomoliti, jer te ni Bog nije zaboravio probuditi jutros.“ (nepoznato)
Moliti nije lako, dapače, katkad zna biti vrlo teško. Ne da nam se, nemamo volje, rastreseni smo, odgađamo he za kasnije ili joj površno pristupamo, ne molimo nego blebećemo, samo šablonski izgovaramo riječi. Riječi nam izlaze iz usta, ali srce je daleko.
„Jer mi ovaj narod samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“ (Iz 29, 13)
„Ako srce ne moli, jezik uzalud radi.“ – bl. Thomas Cori
Sve su to kušnje i napasti kojima nas sotona želi odvući od molitve. To je upravo ono što on želi, ograničiti našu molitvu jer zna da u suprotnom naša molitva može ograničiti njega.
„Pogledaj malo, koji skup besmislenih razloga ti iznosi neprijatelj da bi te naveo na zanemarivanje molitve: ‘Nedostaje mi vremena’, dok ga naprotiv stalno gubiš; ‘To nije za mene’, ‘Suho mi je srce’. U molitvi nije riječ o govorenju i slušanju, nego o ljubavi. A ljubi se nastojeći reći nešto Gospodinu, ako se i ne kaže ništa.“ – sv. Josemaria Escriva
Sv. Franjo Saleški ima jednu zanimljivu misao o vremenu i molitvi: „Svaki dan si odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom si slučaju odvoji jedan sat.“
Molitvu možemo usporediti sa stranim jezikom. Potrebno je vrijeme ustrajne vježbe. Stalnog korištenja toga jezika da bismo ga usavršili, spikanja i šprehanja, što bi se reklo. I s vremenom ćemo u tome jeziku rasti i produbljivati se, ali potrebno ga je stalno koristiti kako se on ne bi zaboravio. Ključno je da budemo ustrajni i s pouzdanjem. Često je iskušenje da mislimo da nas Bog ne sluša ili da nas ne čuje, ali tome nije tako.
Također, često ćemo misliti i da Bog ne uslišava naše molitve, ali to je zato što mi rijetko vidimo cijelu sliku. Mislimo da ako nešto nije onako kako smo željeli i zamislili da onda uopće nije uslišano, ali to je pogrešno razmišljanje. Bog nam je rekao da naše misli i puti nisu Njegove misli i puti, nego da su Njegove misli i puti toliko iznad naših, i upravo se zato trebamo pouzdati i Njemu prepustiti.
„Molio sam za snagu i Bog mi je dao poteškoće da me osnaže. Molio sam za mudrost i Bog mi je dao probleme da ih riješim. […]“ (nepoznato)
Molitva je rješenje za sve probleme, ključ koji otključava sva vrata, ona nas treba mijenjati, izgrađivati, samo trebamo imati pouzdanja i vjerovati. Molitva je naš put do svetosti.
„Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ (Fil 4, 6)
Ova rečenica možda sažima i cijelu bit molitve, da se obraćamo Bogu našim molitvama, ali uvijek sa zahvaljivanjem i predano: „Ne moja volja, nego neka bude po volji Tvojoj!“ Onako kao što je i sam Isus molio na Maslinskoj gori.
Život će nas često lomiti, dolazit će nam teškoće, ljudi će nas napadati, pljuvati i progoniti, upravo onako kako su radili i našemu velikom kardinalu, blaženiku, Alojziju Stepincu koji je ipak ostao postojan i ustrajan u svojoj molitvi. Njegovom ću mišlju zaključiti:
„Kada vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke.
Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.“
Foto: Unsplash