Res, non verba. Djela, ne riječi. Ova izreka jedna je od rijetkih koje sam upamtio iz vremena svog učenja latinskog jezika. U to vrijeme, to mi je bila jedna obična rečenica koju sam trebao znati napamet prilikom odgovaranja i kao takva ništa mi nije predstavljala, osim gradiva kojeg je bilo potrebno znati. S vremenom, prolazeći kroz život, upoznaš i iskusiš značenje tih pojedinih izreka i frazetina koje nam u životu dolaze sa svih strana, pa tako i ove. Res, non verba ili acta, non verba, u nekom drugom obliku. Djela, ne riječi.

Djela, ne riječi. Tako kratko, a tako duboko. Jednostavno, jasno, nedvosmisleno. U našim životima često smo svjedoci upravo nedostatku tih djela, kad sve ostaje na ispraznim riječima. Možda su nam najbolji primjer za to naši vrli političari koji pred izbore obećavaju sve i svašta, brda i doline, med i mlijeko, a poslije izbora, kad se osvoji vlast, jedno veliko ništa. Šipak, što bi se reklo. Ili primjer, u vezama ili braku kada nam partner tvrdi da nas voli, tako se lako razbacuje tim riječima, a djelima nismo ni blizu toga. Daleko od toga da kažem da voljenim osobama ne trebamo reći da ih volimo, ali za te riječi treba imati pokriće. Djela to trebaju potvrđivati, inače je to jedna velika laž, obmana, licemjerje.

Čuo sam jednu propovijed koja govori o jednome bračnom paru koji je nedavno proslavio 60 godina svoga bračnog zajedništva a da u tih 60 godina niti jednom nisu jedno drugome rekli „volim te“, ali oni su to živjeli. Živjeli su te riječi svojim životom, svojim djelima. Riječi tu jednostavno nisu bile potrebne. Nisu se morali uvjeravati riječima, nego su to njihova djela potvrđivala. Živjeli su te riječi, živjeli su Riječ, živjeli su Ljubav.

Tako nam biva i s našom vjerom. Kaže nam Jakov u svojoj poslanici da je vjera bez djela mrtva.

Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. (Jak 2, 14-17)

Postavlja se pitanje, je li naša vjera istinska ako je ne prate djela. Je li to prava vjera? Kaže nam Isus:

„Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’ Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.“ (Mt 7, 21-27)

Kako nam Isus kaže, potrebno je vršiti volju Oca, a ne ostati na pustim riječima. Nije dovoljno samo reći „Gospodine, Gospodine“. Sama deklarativna vjera nije dovoljna. Istinska, prava, spasonosna vjera jednostavno mora biti prožeta dobrim djelima jer djela sama od sebe proizlaze iz takve vjere. Sotona isto vjeruje, Sotona zna tko je Bog, vidio ga je, ali kakve mu koristi.

„Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.’“ (Jak 2, 19)

Mi jesmo spašeni po vjeri, ne spašavaju nas djela, ali se ta vjera očituje u našim djelima. Slijepo se ufati u spasenje bez djela, protestantski je način, sola fide, samo vjera. Zapravo, zlo se ufati u spasenje bez zasluga jedan je od šest grijeha protiv Duha Svetoga. Iz naše vjere proizlaze i naša djela, naša djela svjedoče našu vjeru. Po našim djelima raspoznaje se imamo li živu ili lažnu vjeru. Možemo mi govoriti da vjerujemo, da Bog postoji, ali ako živimo kao da Bog ne postoji onda svojim životom ipak govorimo da ne vjerujemo. Dokaz prave vjere očituje se našim životom, ako smo uistinu prihvatili vjeru, onda će se to i manifestirati u našem životu.

„Hoćeš li znati, o ludi čovječe, da je vjera bez djela mrtva? Abraham, naš otac, ne opravda li se djelima kad prinese svoga sina Izaka na žrtvenik? Vidiš li da je vjera surađivala s njegovim djelima i da se je djelima usavršila? I ispuni se Pismo koje govori: ‘Abraham povjerova Bogu, i uračuna mu se u pravdu.’ I bi nazvan ‘prijatelj Božji’. Vidite da se djelima opravda čovjek, a ne samom vjerom. Jednako i Rahaba, bludnica, ne opravda li se djelima kad primi glasnike i izvede ih drugim putem? Doista, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je vjera bez djelâ mrtva.“ (Jak 2, 20-26)

Nerijetko nakon što smo čuli neku propovijed ili pročitali neki dobar tekst, kažemo da je sve dobro rečeno, da bismo sve to i sami potpisali, da je upravo to ono što bismo trebali činiti. No što uglavnom bude nakon toga? Odlučimo li to primijeniti u svom životu, odlučimo li se za djela, odlučimo li ispraviti neke pogreške, odlučimo li činiti ono što bismo trebali činiti, promijeniti nešto ili sve ostaje po starome. Zapravo, nije pitanje odlučimo li, nego djelujemo li. Odlučimo se mi za svašta. Odlučimo mi sutra krenuti vježbati, odlučimo učiti, mijenjati svoj život, odlučimo mi svašta, a na kraju opet ništa. Sutra ću. Res, non verba. Djela, ne riječi. Ono smo što napravimo, a ne ono što kažemo da ćemo napraviti.

„Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, varajući sami sebe! Jer ako tko sluša riječ, a ne vrši je, on je kao čovjek koji gleda naravno svoje lice u ogledalu. On se je ogledao pa otišao i odmah zaboravio kakav je. Ali tko se ogleda u savršenom zakonu slobode i ostane u njemu, i ne biva zaboravni slušatelj, nego djelotvorni vršitelj, taj će biti blažen u svojemu djelovanju.“ (Jak 1, 22-25)

Nemamo mi ništa od samog slušanja i pričanja, već trebamo djelovati. Ne moramo mi sada ići u Afganistan i tamo talibanima propovijedati Evanđelje, ne. Nego ovdje, svojim životom i primjerom trebamo svjedočiti vjeru koju ispovijedamo, a to znači da ću možda malo više obuzdati svoj jezik ili da ću možda nekome nešto oprostiti što trebam ili ću se ja ispričati ako je to potrebno ili ću više raditi na tome da mijenjam neke svoje loše navike, borit ću se protiv vlastitog materijalizma, hedonizma, požude, psovke… Djelovat ću u tom smjeru, neću samo govoriti kako to trebam. Molit ću se za to, ali ni molitva koja ne vodi prema djelovanju nije prava i iskrena molitva. Takva molitva je odraz naše lijenosti, našeg očekivanja da Bog radi nešto umjesto nas. Ne, i mi sami moramo djelovati, a onda će i Bog djelovati.

Živeći svoju vjeru nužno ćemo doći u sukob sa svijetom, ali to nas ne smije spriječiti da djelujemo. Ta tko nam što može ako smo s Gospodinom.

Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka djela govore. Prepuni smo riječima, a prazni djelima. – sv. Antun Padovanski

 

Foto: Unsplash

Marko Sesar iz Širokog Brijega, student je prava, povremeno piskaralo i novopečeni podcaster. Godine mu je lako brojati jer je 2000. godište, a dobar dio života i tih godina vezan mu je uz taj poznati, mučeničkom krvlju natopljeni, Brig i Framu Široki Brijeg. Upravo je ta Frama i jedan događaj na njoj zaslužan za to što je uspostavio dublji odnos s Bogom. I dalje aktivno djeluje u Frami, a pored studija i Frame voli pratiti sport, a ponekad rekreativno i zaigrati, posebno nogomet i tenis. Posebno voli i euharistijsko klanjanje, a osobito kada sudjeluje u animiranju s framinom glazbenom sekcijom. "Kad me strah spopadne, u Te ću se uzdati!"