Život nas vrlo često pritisne raznim teškoćama, bolima, križevima i stalno nam se čini da ćemo jednostavno pasti, potonuti pod tim teretom.
Sve nam se to čini neizdrživim. I svi ti tereti, boli i patnje izazivaju dodatne borbe u nama samima. Borba sa samim sobom, sa svojim ja, sa svojim egom.
Počinjemo propitivati zašto nam se to sve događa. Ali to je uglavnom ono krivo zašto, zašto u krivom smislu. Pitamo se zašto se to baš meni događa, čime sam ja to zaslužio, pa bio sam dobar, zašto se meni događa ako ima ljudi sto puta gorih od mene, zašto se njih štedi? U tim pitanjima traži se krivac, a uglavnom se ta oštrica krivice upućuje prema Bogu.
Bože, zašto si me ostavio? Zašto dopuštaš da mi se sve to događa? Pa ima li Te uopće? Sve patnje koje proživljavamo izazvale su u nama velike borbe, sumnje, napasti, a sve nam to dolazi ako se olako prepustimo i svoje misli usmjerimo u pogrešnome pravcu.
Borba sa samim sobom jedna je od najtežih, ako ne i najteža borba koja postoji. Sebi umrijeti, svome egu, ponosu nešto je najteže što postoji. Mi smo sami ti koji u najvećoj mjeri sebi zagorčavamo život. Ako nije po našem, ako se ne ispunjava naša volja, onda to nije dobro. Bože, Tebe nema, ne ispunjavaš moje molitve onako kako ja hoću… Nema Te, ostavio si me.
No ostavlja li nas Bog uistinu? Ostavlja li On nas ili mi sami odlazimo od Njega? Je li se Bog „ohladio“ od nas ako nam momentalno ne ispunjava želje i potrebe. Ili, možda On ipak zna nešto više, sprema nešto bolje.
„Jer ja znam, koje misli u sebi imam za vas – govori Gospodin – misli koje su za vaš mir i sreću, a ne na nesreću, da vam dam budućnost punu nade.“ (Jer 29, 11)
U životu nas ljudi nerijetko napuštaju, „ohlade“ se od nas kad im prestanemo biti zanimljivi i samo odu, često izdaju svoje riječi koje su govorili, lažu nas i zavaravaju. Tu su, a onda samo odu i ostave vas kao zadnje smeće. Onda mi ljudi takvu sliku preslikavamo i na Boga. Boga koji nas ostavlja, koji nas napušta u našim teškoćama i nevoljama. Ali Bog… On nije takav. Bog se nikada ne „ohladi“ od nas, nikada nas ne napušta premda se nama čini suprotno. Bog nikada ne izdaje svoju riječ.
„Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.“ (Iz 49, 15-16)
„[…]Ta sâm Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti.“ (Pnz 31, 6)
Bog nikada ne izdaje svoju riječ, a to je pokazao i tako što je predao svoga Sina Jedinorođenca za otkup naših grijeha. Križ je vrhovni dokaz da Bog nikada ne izdaje svoju riječ i da nikada ne odustaje od nas pa čak ni onda kada mi sami odustanemo od Njega. Uvijek nas spremno čeka, kao Milosrdni Otac. Otac koji jedva čeka da mu se sin vrati u krilo.
Bog nas nikada ne napušta, ali ipak nam daje izbor. Ići s Njim ili s nekim drugim bogovima. Taj je izbor samo na nama.
Kada promijenimo paradigmu, svoj način razmišljanja i potpuno se prepustimo Gospodinu, onda ćemo vidjeti jednu potpuno drukčiju stvarnost. Kada se prepustimo Gospodinu, otvorimo Mu srce, dopustimo Mu da nas mijenja, da nas oblikuje kroz sve naše boli i patnje, kada naše pogrešno zašto promijenimo i usmjerimo u ono ispravno pitanje poput sv. Franje: „Gospodine, što želiš da ja učinim“, što je Tvoja volja za mene, onda ćemo tek vidjeti što Bog sve čini za nas. Kada poput Pavla mognemo uzviknuti: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“, osjetit ćemo promjenu i vidjeti da je Bog cijelo vrijeme tu s nama, samo možda mi nismo bili s Njim.
Katkad je potrebno da budemo potpuno poniženi i slomljeni da bismo do kraja bili Kristovi. I vrlo često nakon toga Bog čini velika djela s nama, onda kada smo potpuno Njegovi. Prihvatimo svoj križ jer tu je da nas oblikuje, a ne da nas baci u očaj. Samo Mu vjeruj!
„Ali ti ćeš me opet oživjeti i opet me podići iz dubine zemlje.“ (Ps 71, 20)
Foto: Unsplash
