Rimljani su 10. godine poslije Krista podijelili Ilirik na provinciju Dalmaciju i provinciju Panoniju. Najvažniji grad u Dalmaciji bila je Salona (Solin), a u Panoniji Sirmium (Srijemska Mitrovica). U tim našim krajevima kršćanstvo se počelo širiti vrlo rano. Već krajem I. stoljeća kršćanstvo je bilo prisutno u svim središtima i većim gradovima. Prve pisane kršćanske spomenike susrećemo polovicom III. stoljeća, a već 283. godine, na Petrovu Stolicu, dolazi jedan Dalmatinac, sveti Kajo (296.). Konačno su se i u crkveno-administrativnom pogledu, kao već prije u civilnom, oblikovala dva središta: Salona u Dalmaciji i Sirmioim u Panoniji.
Sve do Milanskog edikta (313.) Crkva je u našim krajevima, kao i drugdje u Rimskom carstvu, uglavnom živjela u miru propovjedajući Evanđenje. Radosna vijest dolazi iz većih središta i gradova u sela i manja naselja. Od vremena do vremena nadolazila su progonstva kao snažne proljetne oluje koje su podrmavale mlado stablo Crkve. Povijesna vrela o progonstvima u našim krajevima dosta su oskudna. Stoga se s pravom može pretpostaviti kako je bilo mnoštvo mučenika za koje nemamo nikakvih svjedočanstava. O nekima je sačuvano samo ime i datum mučeništva, a o drugima nešto više podataka. Manjak sigurnih podataka kasnija su vremena ispunila i okitila legendom. U novije vrijeme brojni arheolozi i povjesničari zaokupljeni su ovim pitanjem. Kod nas je don Frane Bulić posebno zaslužan za salonitansku, a dr. Svetozar Ritig za sirmijsku skupinu svetaca, mučenika.
Za upoznavanje solinskih mučenika važna su četiri povijesna izvora: Lateranski mozaik u kapeli svetog Venancija, zatim iskopine na tri solinska starokršćanska groblja: Kapljuč, Marušinac i Manastirine. Lateranski mozaik je važan zbog toga što je papa Ivan IV. (640.-642)., rodom Dalmatinac, zaslugom opata Martina prenio u Rim moći naših mučenika iz primorskih krajeva. Nakon prijenosa posmrtnih ostataka mučenika, sagradio je u posebonoj kapelici krstionicu, u Lateranu, gdje su pohranjene svete moći, posvetivši je sv.etomVenanciju. Tu je kapelu papa Teodor I., nasljednik pape Ivana IV., iznutra uresio mozaikom na kojem su prikazani mučenici čije su moći u nju donesene i ugrađene. Prikazana su i devetorica solinskih mučenika. Iskopine na tri spomenuta solinska groblja poklapaju se s onim što je prikazano na lateranskom mozaiku. Ovdje iznosimo najosnovnije podatke o ovim mučenicima.
Sveti Anastazije, obrtnik. Prema opisu njegova mučeništva, rodom je iz Akvileje. Za Dioklecijanova progonstva došao je u Salonu. Optužen kao kršćanin i osuđen na smrt bačen je u more s mlinskim kamenom oko vrata. Gospođa Asklepija sahranila mu je tijelo izvan gradskih zidina u lijepom mauzoleju na Marušincu. Na lateranskom mozaiku nalazi se i njegov lik s imenom.
Sveti Asterije, prezbiter. Ime mu se može pročitati na mramornom ulomku natpisa solinskih mučenika. Lateranski ga mozaik prikazuje u svećeničkom ruhu. Ne zna se točno ni dan ni godina njegove smrti. Smatra se da je poginuo 304. godine. Pokopan je u groblju na Kapljuču.
Sveti Septimije, đakon. Datum njegove mučeničke smrti je siguran — — 18. travnja, jer je zapisan na fragmentu solinskih mučenika. Godina nije sigurna. Vjerojatno je mučen kad i sv. Duje (304.) ili, kako to bilježi Jeronimov martirologij, 412. godine. Pokopan je u groblju na Manasti-rinama. Na lateranskom mozaiku prikazan je u đakonskom ruhu (dal-matika) i s knjigom u ruci.
Sveti Telij, Paulinijan, Antiohijan i Gajan, vojnici dvorske straže. Vjerojatno su to bili članovi tjelesne straže cara Dioklecijana koje je on dao pogubiti zajedno sa svetim Dujom (304.). Točan datum ne znamo, ali je svakako to bilo oko 10. travnja. Pokopani su u groblju na Kapljuču. Nad njihovim grobom podignuta je bazilika. Vjernici su se njima utjecali u raznim potrebama te su iz zahvalnosti za primljene milosti na podu bazilike napravili mozaik. Na oštećenom mozaiku pronađeno je ime svetog Asterija i jednog vojnika, svetog Antiohijana. Njihova su tjelesa u toj bazilici počivala do kraja VI. stoljeća, a zatim su prenesena u baziliku na Manastirinama. Na lateranskom mozaiku nalaze se i njihove slike.
Sv. Venancije, biskup i mučenik. U arheologiji i hagiografiji oko sv. Venancija ima mnogo toga što još nije razjašnjeno. Ne zna se sigurno da li je bio biskup Nar one (danas selo Vid kod Metkovića), Delminiuma (Duvno) ili Salone. Također se ne zna sigurno ni kad je podnio muče-ništvo. Ipak je sigurno da je bio misionar, biskup i mučenik. Don Frane Bulić, zajedno s još nekima, smatra da je sv. Venancije prvi utemeljitelj solinske Crkve, da je živio i umro prije Dioklecijana, da je kao biskup i misionar podnio mučeništvo u Delminiumu (Duvno) i da je poslije pokopan u Solinu. Na lateranskom mozaiku, uz sv. Duju, sv. Veneancije predvodi naše mučenike, a i sama je kapela nazvana po njemu. Iz Laterana se njegovo štovanje proširilo po Španjolskoj i Italiji. Grad Kamerino čak ga je proglasio svojim zaštitnikom, a legenda veli da je čak i rođen u tom gradu. U Rimskom martirologiju ime sv. Venancija, biskupa i mučenika, upisano je na 1. travnja. U splitsko-makarskoj nadbiskupiji Svi Sveti solinski mučenici slave se na današnji dan kao blagdan.
Ostali sveci koji se na današnji dan spominju u Rimskom martirologiju jesu slijedeći:
Sveti Izidor, zemljoradnik. Umro je u Madridu oko 1130. godine. Svetim ga je proglasio papa Grgur XV. god. 1622. Zaštitnik je zemljoradnika i grada Madrida.
Sveti Torkvat, Ktesifont, Sekunđ, Indalecije, Cecilije, Hezihije i Eufrazije. Njih su u Rimu apostoli Petar i Pavao posvetili za biskupe i poslali ih u Španjolsku da propovijedaju Evanđelje. Umrli su naravnom smrću u raznim mjestima Španjolske.
Sveti Simplicije, biskup i mučenik u Fauzini na Sardiniji.
Sveti Mancije, mučenik u Ebori (Portugal).
Blaženi Izidor, mučenik na otoku Chio.
Sveti Kasije, Viktorin, Maksim i prijatelji, mučenici u Arverniji (današnji Clermont u Francuskoj).
Sveta Dimpna, djevica i mučenica, kći irskog kralja (7. stoljeće). Sam otac je naredio neka joj se odsječe glava zbog toga što je kršćanka i što je odredila živjeti u djevičanstvu.
Gospa od milosti, u kotorskoj biskupiji slavi se kao svetkovina.
Izvor: svantun-rijeka.hr
