Dragi čitatelji, možemo slobodno reći da smo već dobro zagazili u došašće, jer je prva zapaljena svijeća dogorjela iščekujući dolazak Božića. Podsjetila me na još jedan trenutak paljenja svijeća koji smo učinili nedavno, kada smo se prisjećali žrtve grada Vukovara. Moje asocijacije ne staju, nego prepoznajem još jednu sličnost koja povezuje dva (naizgled) nespojiva događaja.

Smatram da božićno vrijeme, kao i sve vrijeme postojanja slobodne nam domovine, uzimamo zdravo za gotovo. Preciznije rečeno, imamo amneziju kada su u pitanju temelji slavljenja naših najvećih kršćanskih i državnih blagdana. U ovo naše moderno vrijeme, svake godine u prosincu, u razdoblju otprilike pet do šest tjedana, događa se nešto čudnovato. Naime, ljudi se iz više-manje apatičnih osoba transformiraju u super ljubazne osobe super pristupačne svima. Kako dolazi do takve promjene i zašto – ostaje enigma. Možda je tajna u sastojku koji trgovci stavljaju u kobasice i kuhana vina ili jednostavno umjetni borovi i umjetni snijeg tako na nas djeluju. A glede naše Lijepe ili Lijepe Naše, mi „obični“ građani prečesto smatramo da je tuđe bolje nego domaće, a naši političari to iskorištavaju te se preko grbača „običnih“ građana ulizuju inozemnim šefovima. Zapravo to je jedan začarani krug i stoga ću ovdje stati, jer može mi se zavrtjeti, a želim koliko-toliko zadržati tok misli.

Pišem ovu kolumnu jer želim s vama podijeliti svoj doživljaj „lika i djela“ hrabrih ljudi koji su ostali u Vukovaru za vrijeme njegovih najtežih dana. Možda će netko od vas pomisliti zašto ovaj piše o ratnoj temi u predbožićno vrijeme kada bismo svi trebali imati „feeling good“ osjećaje? Pozvat ću se na jednog našeg popularnog svećenika i njegovo objašnjenje da je Božić zapravo objava rata jer se Isus uspješno ubacio iza neprijateljskih linija uz pratnju nepreglednih četa anđela, a u svrhu da izvuče nas ranjenike na slobodni teritorij. Uostalom, tu su zornice koje postoje da nas održe u pripravnom stanju, kao vojnike koji čekaju svog zapovjednika. Stoga razdoblje u koje smo ušli jest sve samo ne mekušasto, a prigodno je za „priču o prijateljstvu, ljubavi, odgovornosti, iskrenom angažmanu i o jednoj proračunatoj, okrutnoj egzekuciji“, kako uostalom piše u najavi dokumentarnog filma koji me inspirirao za ovaj tekst.

„Zaustavljeni glas“ novinarke i publicistkinje Višnje Starešine prikazuje posljednje dane Vukovara prije pada u ruke srpskih agresora. Oduvijek sam se divio vojnicima koji su napuštajući sigurnost svojih domova odlazili u bitku kako bi branili slabije i ugrožene. No junaci ovog filma nisu toliko vojnici koliko novinari Hrvatskog radija Vukovar na čelu sa Sinišom Glavaševićem. Tko bi rekao, novinare uglavnom doživljavamo kao lešinare koji čekaju na koga se obrušiti. Autorica Starešina bila je u vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH diplomatska dopisnica „Večernjeg lista“ i pratila je međunarodne mirovne pregovore za bivšu Jugoslaviju. Od 1994. do 1997. radila je kao stalna dopisnica „Večernjeg lista“ pri UN-u u Ženevi, gdje je tada bilo sjedište međunarodne mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju. Od 1996. do 2002. pisala je kao posebna izvjestiteljica „Večernjeg lista“ iz Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Stoga je svakako kvalificirana osoba za bavljenje ovom temom.

U fokusu njenog filma je Siniša Glavašević, hrvatski novinar, publicist i radijski voditelj koji se smatra simbolom hrvatskog ratnog novinarstva te jednim od heroja Domovinskog rata. Na Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Kod Glavaševića me impresionirala vedrina, požrtvovnost i dosljednost koju nije izgubio unatoč pomrčini ljudskog uma i srca koja je nastupila početkom devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Oni koji su ga poznavali svjedoče da je sumorne ratne izvještaje uspijevao završiti kakvom humorističnom dosjetkom jer se nadao da će se sve okrenuti na dobro. Jednog je dana, trčeći prema vukovarskoj bolnici u namjeri da prikupi podatke za izvješće, bio ranjen krhotinom granate. Na inzistiranja doktora da ostane u bolnici, odgovorio da je to samo površinska rana i da ima još posla za obaviti.

Ne želim glumiti nekakvu muškarčinu koja će sada drugima očitati lekciju o muževnosti na konkretnom primjeru. Smatram da moram još rasti u muževnosti, ili kako kažu stari, moram jesti još žganaca. A ima li boljeg načina za rast u muževnosti od kontemplacije na ovakvom primjeru ili primjeru mnogih drugih muškaraca, mladih i nešto starijih, oženjenih i neoženjenih, očeva i djedova, stričeva i ujaka koji su pošli u Domovinski rat iz želje da obrane svoj dom, obitelj i domovinu. Smatram da smo mi muškarci danas u potpunosti izgubili kompas, u vidokrugu više nemamo visoke ideale, ono dobro, lijepo i istinito za što se vrijedi boriti i život izgubiti. Čast iznimkama, ali mnogi od nas lutaju obezglavljeni tražeći sebe u raznoraznim porocima koji ne dovode do vrhunaca za koje smo stvoreni. Neki će reći, kada bi država bolje funkcionirala, mi bismo bolje funkcionirali. No nismo li mi ti koji biramo vlast i koju uživamo slobodu mudro izabrati. U kome je onda problem?

Smatram da je problem u nama kršćanima koji primamo svete sakramente, a sramimo se Gospodina u svojoj svakodnevici kao da je stari smežurani i krezubi roditelj o kojem ne želimo brinuti. Ironično, u našim inicijativama za promjenu društva ne oslanjamo se cijelom svojom težinom na Njega od koga proizlazi svaka dobra i uspješna inicijativa. Želimo biti simpa katolici i svidjeti se svima. Jedino što nam još preostaje jest zapjevati zamišljajući svijet bez religije, posjedovanja, bez pakla i raja, bez ičega za što je vrijedno umrijeti. No ako nema ničega za što vrijedi umrijeti, onda nema ničega za što vrijedi živjeti. Stoga je od presudne važnosti, pogotovo za nas muškarce, naći nešto istinski plemenito i dobro i za to se boriti, jer u suprotnom tko će o(p)stati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad, domovinu, vjeru? Tko će nam ih čuvati dok nas ne bude, dok se budemo tražili po smetlištima ljudskih duša, dok budemo onako sami bez sebe glavinjali, ranjivi i umorni, u vrućici, dok naše oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar, Hrvatsku, iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Uz Božju pomoć, Njemu na slavu. Amen.

 

#FilipĐekić #muževnibudite

Prethodni članakDevetnica u čast bl. Ivanu Merzu
Sljedeći članakSveti Ivan od Križa, crkveni naučitelj
Filip Đekić rođen je 19. prosinca 1990. u Zagrebu u velikoj obitelji. Živi u Sesvetama. Maturirao je u XVI. jezičnoj gimnaziji u Zagrebu i diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu s temom Pobačaj i pravni položaj oca nerođenog djeteta. Jedan je od pokretača inicijative '’40 dana za život'' u Hrvatskoj i koordinator Hoda za život u Zagrebu 2019. godine. Pravnik je u Zakladi za pravnu kulturu ''Ordo Iuris''. Veliki je ljubitelj filmske umjetnosti, a u slobodno se vrijeme amaterski bavi glumom.