U nastavku donosimo svjedočanstvo poznatog američkog publicista o iskustvu duboke povezanosti s Blaženom Djevicom Marijom.
Bliski prijatelj me jednom prilikom pozvao k sebi da se opustimo i porazgovaramo dok je on bojao vanjštinu jedne od pomoćnih zgrada svoje župe. On je bio na vrhu ljestava i bojao, a ja sam bio dolje, jednostavno uživajući u lijepom vremenu i dobrom društvu.
Odjednom me obuzeo neki neodoljivi osjećaj. Nikad nisam izgubio kontrolu nad svojim osjetilima (i osjećajem za stvarnost) – napominje.
Bez razmišljanja, već pukim poticajem, rekao sam, prilično zapanjen: „Osjećam kao da dolazi Blažena Djevica Marija.“ Nastavio sam: „Osjećam se kao da bih trebao kleknuti.“
Prijatelj, čovjek molitve i razboritosti, odgovorio je prilično veselo: „Dobro onda, klekni!“
Na trenutak sam se osjećao previše posramljeno i nesigurno. Bili smo vani, potpuno izloženi; susjedna ulica nije bila osobito prometna, ali svakako korištena. Pokušao sam se oduprijeti porivu, pitajući se je li to možda samo moja mašta. Ali želja da kleknem ostala je nepokolebljiva i naizgled sasvim neovisna o mojoj volji.
Kao da mi je (i možda to mislim doslovno?) moj anđeo čuvar tiho viknuo na uho: Brzo! Kraljica je stigla! Klekni s ljubavlju pred Kraljicom neba i zemlje!
Kleknuo sam okrenut prema niskom kamenom potpornom zidu. Odjednom, kao kroz otvor vrata, ali više kao kroz pukotinu na platnu sadašnjih stvari, Gospa je iskoračila preko zida. Zlatno-srebrna svjetlost izlila se poput oblaka vode oko i ispod nje, tako da zapravo nisam vidio kako joj stopala dodiruju zid. Sama Gospa, činila se potpuno čvrstom i obojenom u svoj stvarnosti fizičkog bića, a ipak prožeta i zračeća istom zlatno-srebrnom svjetlošću, te pritom nalikovala sunčevoj svjetlosti koja blistavo sja kroz kristalni luster.
Tad sam ugledao zmiju prikovanu pod Gospinim nogama. Tri stvari su mi odmah postale očite putem dojma: meni (ili bilo kojem grešnom smrtniku) zmija bi i trebala biti odmah smrtonosna, sjala je poput opsidijanskog stakla, ali nazvati je crnom bojom nije točno; njezina boja (ili potpuni nedostatak iste) nekako je doslovno bila praznina, i, samo na trenutak, bio sam preplavljen tek najmanjim dojmom nemoći ove jadne zvijeri. Rekao sam sebi, glista pod neboderom ima beskonačno više moći od ove zmije!
I, odjednom, sve je nestalo.
Zapanjen, razgovarao sam s prijateljem. Ne mogu se sad sjetiti što sam rekao, ali to je morao biti općenit i kratak opis onoga što se upravo dogodilo.
Odgovorio je: „Pitaj Gospodina i Gospu je li to s neba, i, ako jest, zašto si to trebao vidjeti? Što bi trebao naučiti iz toga?”
Sljedećeg dana otišao sam u šetnju. Sve mi je to još uvijek bilo na umu. Krenuvši šumovitom stazom, počeo sam moliti krunicu. Gotovo sam završio peto otajstvo kad sam se približio kraju staze, gdje je bila lurdska špilja. Čak i tad sam kroz drveće mogao vidjeti kip Gospe Lurdske. Dobro sam poznavao stazu i stoga sam uperio pogled u kip dok sam ulazio u špilju. Nisam čak ni pogledao dolje da pređem mali kameni most koji je premošćivao izvor koji je žuborio na ulazu u špilju. Završio sam svoju krunicu, mirno prihvaćajući da nisam primio nikakvo prosvjetljenje u vezi slike prethodnog dana i okrenuo se da odem.
Više nisam imao pogled na Gospin kip, pa su mi se oči prirodno spustile na stopala dok sam se vraćao preko malog kamenog mosta. Na moje zaprepaštenje, tamo, nasred kamene stepenice, bila je mala zmija, svježe ubijena, zgnječena. Okrenuo sam se da pogledam Gospin kip u špilji.
Odmah sam u sebi čuo ono što vjerujem da je bio glas Blažene Majke. Rekla je: „Samo me gledaj i gazit ćeš zmije a da nećeš ni znati.“
Izvor: dsdoconnor.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
