Netko je dobro primijetio da molitvenik koji se raspada od korištenja obično pripada čovjeku čija se duša ne raspada. Na malo koga se ova misao može primijeniti s tolikom sigurnošću kao na Ivana Karačića, čovjeka duboke vjere, istinske pobožnosti i Duha Božjega.
Bila je to godina 1965. Ivan – kao i toliki drugi naši ljudi tih olovnih komunističkih godina – morao je napustiti svoje rodno ognjište u selu Jare pokraj Širokoga Brijega u našoj kršnoj Hercegovini i zaputiti se u daleki svijet u potrazi za kruhom i slobodom svagdašnjom. Put ga je vodio od Zapadne Europe, Njemačke pa do daleke Amerike. I bio je taj put sve, samo ne jednostavan i lagan. Valjalo je među vukovima čovjekom ostati i među bezbožnima vjeru sačuvati. A Ivan je sve to uspio.
Tajna je život čovjekov na zemlji. Starozavjetni pisac će kazati da je čovjekov život poput sjene: jedva ga dotakne vjetar i više ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Ipak, iako takav – slab, nemoćan i krhak – ljudski život kadar je u sebi sakupiti bezbrojne trenutke u kojima se otkrije da je život vrijedan jer u njemu sjaji nada vječnih Isusovih obećanja.
Prije negoli će napustiti svoj očinski dom, Ivan polazi po blagoslov kod fratra u Ljuti Dolac. Tamo ga je dočekao župnik, pok. fra Eugen Tomić. Obojici se srce kidalo jer su znali: jednom kada se noga uputi s onu stranu granice – povratka nema. To što je srce ostalo u domaji – ne znači ništa.
Kao pravi pastir, fra Eugen Ivanu pruža molitvenik fra Anđela Nuića uz riječi: „Uzmi ovo sa sobom. Ideš u tuđi i daleki svijet. Bit će nedjelja kada ni u crkvu nećeš moći poći, ali ne zaboravi se Bogu moliti.”
I uzeo je Ivan ove fratrove riječi vrlo ozbiljno. I ustrajao u njima do konca svoga života. Barem dva puta svakoga dana uzimao bi molitvenik fra Anđela Nuića u svoje ruke i Bogu upućivao svoje vapaje. U Ivanovom životu je sve počinjalo i završavalo uz taj molitvenik. Snaga njegova molitvenika ispunjala je svakodnevni životni ritam. I bez obzira na to što su dani znali biti dugi, što je valjalo rano ustajati i na posao odlaziti, a noći provoditi u hrvatskome centru – taj molitvenik nikada nije bio zanemaren.
I kada se nedjeljom odlazilo u hrvatsku crkvu sv. Jeronima, a poslije mise na piknike ili na protujugoslavenske demonstracije pred neprijateljskim konzulatima – s molitvenikom u ruci dan bi započinjao i završavao. U teškim i dugim godinama odvojenosti od domovine, od majke i sestara, od obitelji i zavičaja utjeha je bila to što je znao da i oni koje je ostavio za sobom mole iz istog tog molitvenika. I duhovna povezanost nadilazila je tjelesnu razdvojenost.
Tko god je imao priliku upoznati Ivana, znade da Ivan nikud nije išao bez svoga molitvenika. Ono što je primio u svojem roditeljskom domu nikada nije zaboravio te se trudio to prenijeti i svojoj obitelji u tuđini. Taj molitvenik koji je ponio sa sobom kada je napustio svoj dom prije mnogo desetljeća, molitvenik kojim su molili i još uvijek mole naraštaji naših ljudi u Hercegovini izraz je duboke vjere.
Poput one kršne hercegovačke zemlje, koja je naizgled i hladna i tvrda, ali koja puca pod otporom najslabije klice loze, masline ili smilja, tako je i Ivanov molitvenik napukao pred tolikim okretajima. Na toliko mjesta zabilježen svetom sličicom otkriva taj molitvenik vjeru naših ljudi, vjeru koja nadahnjuje. Vjera je to koja ne postavlja puno pitanja, koja u Boga, Gospu i svece ne sumnja, vjera koja znade da su poteškoće, križevi i patnje ono što nas čisti za vječne stanove koje nam je Gospodin Isus obećao.
Takva je bila vjera naših starih ljudi. Takva je bila Ivanova vjera. Stamena i čvrsta i onda kada je život bio radostan, ali i onda kada je bilo najteže. Kao i toliki drugi naši stari Ivan je znao što su prioriteti u životu. Zato je jedna od molitvi koje je molio i molitva za sretnu smrt. I Bog mu je dao da je u svojim posljednjim trenucima primio svete sakramente, da je primio Papin blagoslov i oprost, da je umro u svojemu domu, okružen svojom obitelji, a kod njegove postelje u dalekom Chicagu u njegovim posljednjim trenucima molila su dva hrvatska franjevca.
Život kratak, a smrt stalna,
njoj se ne zna dan ni čas;
ako vrijeme gubim sada
propast može i moj spas.
Spjevala je to tako narodna mudrost naših ljudi prožeta dubokom vjerom našeg naroda, vjerom koja znade da je svaki tren dar i da na koncu sve nas čeka sud na kojemu neće biti bitno koliko si imao, nego koliko si darovao; gdje neće biti važno tko si bio, nego kako si živio. Sud je to koji je jedini pravedan. I dok pred našim ljudskim sudovima svi mi stojimo u ispraznoj nadi da ćemo se uspjeti prikazati boljima nego jesmo, na tom vječnom sudu prevare nema. Sud je to na koji raspadnute duše dolaze u strahu i nemiru.
Ali duše onih čiji su molitvenici raspali od molitve i zazivanja Gospinog slatkog Imena i Imena Gospodinova na taj sud dolaze u nadi vječnosti koja im je u Kristu obećana.
Izvor: dijaspora.hr
Foto: Unsplash
