Kad pogledamo novozavjetne tekstove, možemo vidjeti kako su prve kršćanske zajednice sebe radije nazivale ‘svetcima’. Treba ipak reći da riječ ‘svetac’ u izvornom grčkom jeziku (‘hagios’) ima nešto drugačije značenje nego danas.
Naime, u konkretnom kontekstu pojam ‘hagios’ jednostavno znači ‘posvećen Bogu’. Činjenica da se riječ u Novom zavjetu uvijek pojavljuje u množini otkriva da se rana Crkva smatrala zajednicom ljudi koji žive zajedno u službi Božjoj.
Članovi rane Crkve prvi su put nazvani ‘kršćani’, prema Djelima apostolskim (usp. Dj 11, 26) u Antiohiji. Druga dva trenutka u kojima se pojavljuje riječ ‘kršćani’ jesu Dj 26, 28 i 1 Pt 4, 16. Prvi spomen naziva ‘kršćani’ ne daje puno detalja o tome kako je nastalo to ime. Jednostavno kaže da su se u Antiohiji ‘učenici nazvali kršćanima’, nakon što je Barnaba doveo Pavla u grad. Ali, ako to nije bilo njihov naziv, odakle im onda?
Jedno je sigurno: činjenica da je trebalo uvesti novi pojam koji će se odnositi na kršćane u Antiohiji otkriva da je misija bila prilično uspješna. Iako neki učenjaci pretpostavljaju da je naziv ‘kršćanin’ izvorno bio na neki način pogrdan, čini se da je novi naziv bio prilično jednostavan način uspostavljanja razlike između kršćanskih zajednica i ostalih Židova, posebno otkad je rana Crkva u velikom gradu, poput Antiohije, već uključivala pogane.
Zapravo, kako objašnjava John W. Martens, ti ‘kršćani’ predstavljaju posebno židovsko stajalište o Mesijinu identitetu i ulasku pogana u židovsku zajednicu, ali to ne znači da sebe više nisu smatrali židovima ili da ih drugi više ne bi trebali smatrati židovima.
U svakom slučaju, u tadašnjoj ‘metropoli’ poput Antiohije, gdje su ljudi iz različitih krajeva Rimskog Carstva već živjeli zajedno, Crkva je nekako pomogla da se definiraju pojmovi zajednice, uključujući i naziv za jedinstvenu skupinu Židova i pogana u kojoj se svi podjednako slažu.
Izvor: laudato.hr
Foto: Unsplash
