Katolički muževi! Kažu da na obalama Mrtvoga mora raste takozvana sodomska jabuka. To je plod koji izvana izgleda vrlo lijep i svjež. No, kad putnik koji je željan okrjepe, posegne za tim plodom i otvori ga, onda vidi da je unutra sasvim crn i još k tomu prazan.
Izgleda, da takva sodomska jabuka nalazi osobito plodno tlo u našem narodu, a ime joj je psovka i kletva. Ona se ludama i pokvarenjacima čini osobito zgodnom da njome utaže svoj jad ili začine neslane šale. Ali, ako se ta sodomska jabuka, kletva, malo otvori i pogleda, onda vidimo i u njoj dvije stvari. Vidimo, da je prije svega skroz naskroz crna po svojoj nezahvalnosti što ju psovač iskazuje svome Stvoritelju. Vidimo, da je skroz naskroz šuplja s obzirom na cilj, koji se njome postizava.
Prva tvrdnja koju postavljamo jest, da je sodomska jabuka, koju zovemo kletvom, skroz naskroz crna po nezahvalnosti koju psovač iskazuje svome Stvoritelju. Jer onaj, tko nije slijep na oba oka, taj vidi na svakom koraku, kolikim nas je dobročinstvima Bog obasuo i u naravnom i u vrhunaravnom pogledu. U naravnom pogledu! Bilo bi vrlo zanimljivo čuti, za koliko bi kuna jedan psovač dao sebi iskopati, recimo, oči? Za koliko bi si kuna dao odsjeći jednu ruku? Za koliko jednu nogu? A nisu li sve to nezasluženi darovi Božji? A zahvalnost svome Stvoritelju iskazuje psovač tako, da proklinje i po blatu povlači sveto ime Njegovo.
Nu tko da izbroji darove Božje? Ta Crkva javno moli prigodom Te Deuma – Bože, čijemu milosrđu nema mjere i čije dobrote beskrajno je blago! Ta Bog nam je dao ne samo oči, nos i usta, ruke i noge, nego nam svaki dan daje zrak, koji udišemo. Daje nam stan i hranu, daje nam odijelo, daje nam sve što nam je potrebno za život tijela. To znade svatko osim onoga, za koga veli Sveto Pismo: »Reče luda u srcu svome, nema Boga!« (PS 14,1). A za sve te darove iskazuje psovač zahvalnost svome Stvoritelju tako, da povlači po blatu sveto Ime Njegovo, proklinjući ga svojim poganim ustima!
A nismo li kao narod primili nebrojene darove iz ruke Božje? Tko nas je doveo u ove krajeve, koje zovemo »lijepa naša domovina«, ako ne ruka Božja? Tko nam je dao ono divno more, ako ne Bog, i to bez ikakve naše zasluge? Tko nam je zasadio ove divne šume i zasijao plodna polja, ako ne ruka Božja? Tko nam je utrobu zemlje napunio bogatim rudama, a brežuljke okitio najplemenitijim vinogradima, ako ne ruka Božja? Tko nas je sačuvao ovdje kroz trinaest stotina godina, ako ne Bog? A što ću reći o našem jeziku, za koji govori pjesnik: Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga! Nije li i to čisti dar Božji? I baš taj dar mora psovač upotrijebiti za to, da njime u znak zahvale psuje svoga Boga, svoga Stvoritelja?
Rimski pisac Plinije pripovijeda, da je jedan pas, čiji je gospodar bio ubijen od razbojnika, ostao uz svoga gospodara. Premda je pas i sam bio sav pokrit ranama, ipak je napinjao sve svoje sile, da odvrati od lješine svoga gospodara grabežljive ptice i divlje zvijeri, da ne razgrtaju lješinu. A drugog nekog Rimljanina, koji je bio osuđen na smrt, slijedio je njegov pas vjerno do vrata tamnice. Tu je stajao čitavo vrijeme, dok nisu gospodara izveli na stratište. I kad su lješinu gospodarovu bacili u rijeku, skočio je pas u vodu i trudio se svim silama, da lješinu svoga mrtvoga gospodara izvuče napolje, da ne potone u vodi. Tako iskazuje pas zahvalnost svome gospodaru, za ono malo dobročinstva što mu gospodar učini, kad mu baci oglodanu kost. A čovjek, kojega njegov Stvoritelj obasipa dobročinstvima od poroda do groba, dobročinstvima duše i tijela, taj svome Stvoritelju u znak zahvalnosti pljuje u lice proklinjući sveto Ime Njegovo! I ta je nezahvalnost to gadnija, što su veća dobročinstva. A čovjek ne prima, kao životinja, od svoga Stvoritelja samo tjelesna dobročinstva, nego, što je neusporedivo veće, beskraj na dobročinstva duhovna. Jer Bog nas je ne samo stvorio, nego i svojom krvlju otkupio na drvu križa. Bog nam daje ne samo tjelesni kruh, nego i anđeoski kruh dušama našim, sveto Tijelo Isusovo. Bog nam daje zdravlje ne samo tijelu, nego nam liječi i duše u svetom sakramentu pokore. Bog nam daje ne samo stan na zemlji, nego nam obećaje vječno prebivalište na nebu. A psovač mu u znak zahvalnosti za sve to pljuje u lice, proklinjući sveto Ime Njegovo! Svaki dakle psovač stavlja sam sebe na nivo daleko niži od psa, koji nikad ne zaboravlja zahvalnosti i privrženosti svome gospodaru, makar nema razuma.
No, kletva, ta sodomska jabuka, nije samo potpuno crna iznutra zbog nezahvalnosti psovača prema Bogu, nego je i potpuno prazna, jer ne predstavlja ništa nego pustu zlobu. Pijanica imade barem nešto od svoga pijančevanja. Bludnik imade stanoviti užitak od svoga grijeha. Lakomac zgrće barem novac na kup. Ali psovač nema ništa. Hula na Boga i psovka jest grijeh čiste zloće. Ona je atentat na Kralja kraljeva. Zato je sv. Toma Akvinski i sv. Jeronim ubrajaju među najteže grijehe, jer ide izravno za umanjenjem časti Božje, a ne tek neizravno, kao blud, pijanstvo i drugi grijesi.
Katolički muževi! Vi ste odlučili da svim svojim silama poradite na istrebljenju ove sodomske jabuke, kletve u hrvatskom narodu. I pravo je tako! Muževi su je zasadili na hrvatskom tlu, muški ponos zahtijeva, da je muževi i iskorijene s hrvatskoga tla. Ali, jedno bih vam ipak želio staviti na srce. Primite tu stvar uistinu muški u ruke! Ja bih htio vidjeti, kad bi se samo deset tisuća muževa u hrvatskom narodu svojski prihvatilo toga posla, da li se ne bi ova sodomska jabuka iskorijenila prije nego bi donijela svoj plod, koji bi za naš narod mogao biti upravo fatalan. Nije naime najgore to, što je ta sodomska jabuka iznutra crna i prazna, to jest crna po svojoj nezahvalnosti prema Bogu, a besmislena s obzirom na cilj koji se postizava. Kletva je za jedan narod upravo sud bono sna stvar, a to možemo ustvrditi napose za naš narod u ovim časovima, koje proživljuje. A zašto, pitat ćete me? Zato jer se radi o biti i ne biti i većim narodima, a kamo li ne našem. A znate li, što je za psovača, a prema tome i za psovački narod, rekao Gospod Bog? Rekao je, i toga ne opoziva: »Oni, koji ga blagoslivlju, baštinit će zemlju, a oni koji ga proklinju, istrijebit će se!« (PS 37,22).
A ako se još k tome sjetimo proročanstva Majke Božje Fatimske da će nekoj i narodi u ovoj oluji nestati s lica zemlje, neće li zasuziti oči svakome od nas kod pomisli, a što, ako bi to bio narod psovača, kao što je hrvatski narod?
Katolički muževi! Ja mislim da Vam je jasno kao na dlanu, da nema većeg protivnika hrvatskog naroda negoli su njegovi psovači, pa zvali se ne znam kako mu drago, pripadali kojemu mu drago staležu i zauzimali koji mu drago položaj u društvu. Što nam je dakle činiti? Zar nas Gospod zbilja kani istrijebiti? Ja mislim da ne! A zašto ne? Zato jer je rekao: Tako živ bio, govori Gospod Bog, neću smrti bezbožnika, nego da se bezbožnik vrati s puta svojega i živi! (Ez 33,11).
Na vama je sada, muževima, u prvome redu, da se bezbožni psovači vrate sa svoga opakoga puta k Bogu, da se sodomska jabuka psovke i kletve iskorijeni zauvijek s hrvatskoga narodnoga tla, ako želimo da ostanemo baštinici ove lijepe zemlje, koju nam je pred 1300 godina darovala ruka Božja. Sumnjate li možda u uspjeh? Ja ne sumnjam ni najmanje, ako budete odlučni kako se pristoji muževima. Za vrijeme francuske revolucije došao je jedan bataljun revolucionara u jednu crkvu, da ju opljačka. Junačka žena Katarina Jourdan stupi pred njih i reče: »Ako ste vojnici, onda mi odrežite prije glavu, negoli dirnete u Sveto Otajstvo.« Na to stupi k oltaru, uzme kalež sa Svetim Otajstvom i ode posred divlje soldateske, koja je spustila oružje na počast uz povik: »Živjela Božja građanka!« A ja vjerujem, da će još prije kapitulirati poganska usta psovača pred Vama, muževima, ako na obranu Božje časti učinite ono što morate i što možete, ako složno istupite. Jer u tom je slučaju uz Vas Bog, svi kulturni i pošteni ljudi, svi koji iskreno ljube ovu ispaćenu i tolikom krvlju natopljenu hrvatsku grudu!
Izvor: stepinac.zg-nadbiskupija.hr
