Imam potrebu ispričati vam svoju priču, kako sam kroz molitvu pronašao ono što sam tražio. I u nadi da potaknem bilo koju nestrpljivu dušu i sve one koji isto kao i ja nisu mogli čekati na svoju životnu suputnicu. Božje i naše vrijeme nije isto, ali Bog daruje i iznimno ljubi svoje vjerne sluge.
Kao mladić kroz srednjoškolsko obrazovanje i fakultetske dane maštao sam o svojoj voljenoj i nekoj idiličnoj vezi. Moje veze su se počele raspadati uvijek kad bih se ja probao zamisliti u braku s njima. Smatrao sam da svaka veza mladića i djevojke vodi u brak, no problem je bio što se nisam vidio s njima u braku. Bogu sam se uvijek molio da mi da djevojku, i sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da je Gospodin sve moje iskrene molitve uslišavao. Ubrzo sam shvatio koliko je Gospodin točan pa čak i humorističan i da uslišava točno ono što sam Ga i molio.
Nakon nekoliko propalih veza nisam više htio djevojku te sam bio točan u svojoj molitvi. Tražio sam upravo od Gospodina da mi da ženu, jer sam znao da će mi žena prije vjenčanja morati biti djevojka. Tu sam, što se kaže, jednim metkom dva zeca. Znam da se i On slatko nasmijao. Od Gospodina sam tražio da mi supruga bude lijepa, pametna, školovana, da ide u crkvu, Bogu da se moli. Svašta sam ja Njega molio, ali sam bio svjestan da ću se i „načekati“ za ovo što molim.
Toliko je vremena prošlo da sam bio pomislio da me Gospodin možda čak želi za svećenika pa sam razmišljao i o tome potezu. U glavi mi je uvijek bila slika kako za oltarom govorim „Idite u miru”. Možda bih i mogao, ali nisam osjećao taj poziv. Svjestan da nam je Bog dao slobodnu volju, ipak sam se vidio kako imam obitelj i divnu ženu te maštao o svojoj kćeri.
Godine su prolazile, molitve i postovi su se nizali. Molio sam devetnice svecima za koje nikad nisam ni čuo u životu. Čak sam pomislio da je i sveta Rita, koja glasi za sveticu u bezizlaznim situacijama, digla ruke i rekla: „Ovom nema pomoći.” Pomislio sam da je i sveta Rita digla ruke od mene i rekla: „Ovom nema pomoći.”
Međutim, bio sam toliko uporan i rekao Gospodinu: „Možda mi je dovoljna samo jedna molitva, samo jedno Slavaocu. Možda još nekoliko godina trebam moliti. Ja to ne znam, ali evo znam da želim ženu i da se međusobno volimo i da nam daš djecu. Pa makar morao moliti do zadnje minute svoga života, ja ću Ti se moliti pa ako je upoznam i u dubokoj starosti bit ću Ti zahvalan.”
Svaki dan sam se molio za onu koja će stati sa mnom pred oltar. Svetom Josipu sam predavao svoje misli i svoje molitve, morao sam odbaciti staroga sebe i prihvatiti Boga i Njegovu volju u svom životu. Često sam govorio: „Daj mi Bože ono što Ti misliš da je najbolje za mene, Ti si moj Stvoritelj, znaš me bolje nego ja samog sebe”.
Morale su proći godine od toga sve do jedne zime kada je završio moj pripravnički. Nakon obećanja da ću dobiti posao ništa se nije događalo. Odlučio sam odraditi zimsku sezonu na skijalištu te se nakon toga uputiti u Njemačku na bilo kakav posao. Tada sam počeo s devet srijeda svetom Josipu, molio sam i postio za svoju buduću suprugu. Dok sam se penjao liftom na vrh skijališta, često sam razmišljao o njoj i ljepoti snježnog pokrivača. Tamo bi nas takav prizor dočekao skoro svakog jutra. Razmišljao sam i o Božjem stvaranju i svim predivnim stvarima kojih često nismo ni svjesni.
Te sam zime upoznao djevojku koja je dolazila na skijanje i nisam ni slutio što me čeka u životu. Ubrzo su počela dopisivanja, a sve tako opušteno i prijateljski, bez opterećivanja. Naravno da sam je pozvao sam na kavu pa smo izašli na večeru. Ubrzo je bilo i kino, i kolač – sve se tako spontano događalo da nisam ni znao što se događa. Prohodali smo 14. ožujka, par dana prije blagdana svetog Josipa, a ja nisam bio nikad sigurniji u životu nego tada. Ono za što sam molio se počelo ostvarivati. Nisam se morao pitati „Bože je li to ta” nego sam jednostavno znao.
Mogu reći da sam od tada počeo živjeti. Rekla mi je da se i za nju molilo za istu nakanu kao što sam i ja molio, a kroz razgovore mi je ispričala koliko je molitava uputila za svog budućeg supruga. Oboje smo smo znali da je to – to. Nakon samo tri mjeseca smo se zaručili i počeli planirati naše vjenčanje.
Dolazi korona te nam je mislila poremetiti planove, ali smo dali obećanje Gospi. Obećali smo da ćemo mjesec dana nakon vjenčanja moliti krunicu kako bi nam vjenčanje prošlo u redu. I naravno da je sve bilo u redu, održali smo naše svatove bez ograničavanja broja ljudi i bez ikakvih strahova.
Dobro se sjećamo propovijedi s vjenčanja kada je fra Augustin Čordaš iznio svoje zapažanje. I ja i moja supruga smo dobili ime od izvedenice Marija, a oboje smo odrasli u Gospinim župama. Ne u istoj crkvi, ali obje crkve su bile posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije. U njima smo bili kršteni, pričešćeni i primili smo svetu krizmu. U svojim domovima imali smo Mariju. I oči nam se otvaraju da nas je Marija pratila čitav naš život. Oboje smo rođeni u 8. mjesecu – Gospinom mjesecu, kolovozu. Čak nam je vjenčanje moralo biti pomjereno iz lipnja u kolovoz, i to ne našom voljom. Znali smo da je to Božje djelo, čitav naš život je Božje djelo.
Moram reći da smo u prvoj našoj zajedničkoj godini molili za pronalazak dostojnog posla. Ja sam već pune tri godine na poslu koji volim gdje imam dobrog šefa i zaista predobre uvjete. Opet smo zajedno molili veliku devetnicu svetom Josipu, devet srijeda za povoljno zemljište gdje bi gradili svoj dom. Cijene su katastrofa i vjerujemo da će Bog posložiti najbolje za nas. Trebamo se prepustiti volji Onoga koji nas je stvorio. Nekad je jako teško, ali nema ništa bolje nego kad Mu se sav predaš.
Izvor: book.hr
Foto: Unsplash
