Nada je vrlina koja očekuje Božju pomoć. Ona se uzda u Njega, gleda u nebo kao naš konačni cilj i strpljivo čeka Njegov odgovor na molitve za pomoć ovdje u ovom životu.
Budući da nas nada usidrava na nebu, usidrava nas u Božjem milosrđu, jer bez milosrđa smo bez neba. I, slično tome, nadati se u Božju pomoć ovdje na zemlji ujedno je i tražiti Njegovu milost, jer ni ovdje ne zaslužujemo Njegovu pomoć. Bez milosrđa nijedna molitva nije uslišena. Zato je u litanijama vapaj za pomoć istovremeno i vapaj za milosrđem.
Međutim, kad razmišljamo o milosrđu, često prvenstveno mislimo na oproštenje grijeha – i s pravom. Ta latinska riječ za milosrđe je misericordia, što znači vidjeti u srcu nečiju bijedu (formulirao sam to kako bih namjerno zamaglio govorim li o srcu onoga koji vidi ili onoga koji je viđen). Kada nas Bog vidi u našem grijehu, On sigurno vidi u pravdi kako zaslužujemo kaznu, ali također vidi u milosrđu bijedu koju nam grijeh donosi. U Bogu su se istina i milosrđe „poljubile“, kako kaže Psalam 85, 10. On nas poznaje, zna naše potrebe i želje i zna da nas je grijeh odveo u ropstvo obećanjima slobode. Stoga nam u svom milosrđu oprašta naše grijehe po Kristu.
Ali, kao i svaka istina, mi ljudi možemo iskriviti čak i Božju ponudu milosrđa.
Pretpostavka, prva zlouporaba Božjeg milosrđa, svojevrsna je „izopačena sigurnost“, kako ju je nazvao sveti Augustin. Uzima obećanje spasenja i čini ga „sigurnom“ stvari. Suvremeni katekizam nudi dva načina na koja „pretpostavljamo“ Boga: „Ili čovjek pretpostavlja vlastite sposobnosti (nadajući se da će se moći spasiti bez pomoći s neba) ili pretpostavlja Božju svemoguću moć ili njegovo milosrđe (nadajući se da će dobiti njegov oprost bez obraćenja i slavu bez zasluga).“ Prvi ne traži Božju pomoć niti stvarno misli da mu je uopće potrebna; drugi misli da je spasenje poput plave vrpce koju dobijete za pojavljivanje – moglo bi čak odgoditi obraćenje kako biste još malo uživali u grijehu i prije smrti označili kartu spasenja. Oba su grijesi protiv nade.
Drugo iskrivljavanje ili poricanje nade je očaj. Ako pretpostavka previše umanjuje ljudsku moć, očaj podcjenjuje Božju moć. Očajni čovjek misli da su njegovi grijesi toliko veliki da vežu ruke Bogu, u biti govoreći da On može sve, osim popraviti slomljenog čovjeka. Kao što sveci često ističu, i Petar i Juda teško su sagriješili, no razlika između njih dvojice je u tome što se Petar pokajao, ali Juda je očajavao i na kraju, presudio sam sebi.
Iako oba grijeha sežu u vječnost, oni se također vraćaju i u ovaj život, obično na isti način: neuspjeh u gledanju i razgovoru s Bogom u nadi. Preuzetan čovjek, uzdajući se u svemogućeg sebe, ne traži pomoć jer ne misli da mu je potrebna. Očajan čovjek, ne uzdajući se u Božje milosrđe, ne traži pomoć jer On misli da je ne može dobiti.
Očito je da je molitva odgovor. Nada je teološka vrlina, ona je „ulivena“ u nas, kako je teolozi opisuju. Zamislite je kao sjeme koje je Bog posadio u vaše srce, a vaš je posao osigurati da se zalijeva, njeguje i štiti. Nada nas, dakle, sve više veže za Boga i, na neki način, polako uklanja percipiranu barijeru koju zamišljamo između neba i naših srca.
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
