Opća uredba Rimskog misala u br. 53 spominje kako je himan Slava Bogu na visini vrlo drevna i časna pjesan kojom Crkva slavi Boga Oca i Jaganjca te mu se moli. Pjeva se ili govori svake nedjelje ili u svečanim prilikama, osim u došašću i korizmi. Znate li zašto?
Himna domovini znak je jednoga naroda. Na sličan način je i u kršćanstvu. Himni su nositelji identiteta zajednice, odnosno identiteta Crkve. U ovom himnu Crkva prepoznaje sebe kao zajednicu onih koji iskazuju hvalu Gospodinu zbog djela otkupljenja. Himan “Slava” započinje retkom koji je posuđen iz evanđelja po Luki, iz govora o izvješća o Isusovu rođenju (pjesma anđela koji se objavljuju pastirima).
Himan Slava izvorno je pripadao liturgiji časova, tj. noćnoj službi, jednako onako kao što i Magnificat pripada večernjoj službi. Taj je himan vrlo brzo našao mjesto i u slavlju Euharistije. Uveden je na svetkovinu Božića u 5. st. To nam je (između ostalih) objasnio biskup Ivan Šaško, kada je zapisao: Taj je himan u misu ušao s pomoću jutarnje molitve časoslova, odnosno pomoću vazmenog bdijenja i to potkraj 5. stoljeća, te je kasnije prošireno na misu biskupa i prezbitera. U svakom slučaju, liturgičari se slažu s time da se radi o pjesmi koja svoje začetke ima u otajstvu utjelovljenja.
U korizmi ne pjevamo Slavu jer se nalazimo u pokorničkom vremenu. Odricanje od himna označava i odricanje od slavljenja. Korizmu živimo kao post ne samo tijela, nego i kao post očiju. Zato se primjerice crkve ne urešavaju svečano. Živimo je i kao post ušiju, jer se odričemo svečane glazbe (orgulje se rabe tada samo kao potpora pjevanju). Stoga je razumljivo zašto u korizmi ne pjevamo himan.
Isto vrijedi i za došašće, ali iz razloga iščekivanja objave Božje slave. Radi se o tome da bismo to slavlje objave Božje slave mogli snažnije doživjeti upravo u toj “Slavi”.
Izvor: hkm.hr
Foto: Unsplash
