Petnaest stoljeća prije pametnog telefona egipatski su redovnici imenovali duhovnu bolest koja najjače pogađa tijekom ljetnih vrućina. Njihova je dijagnoza neugodno precizna.
Dolazi usred dana, na vrućini. Redovnik u svojoj ćeliji osjeća kako se uvlači nemir — nesposobnost da ostane, da moli, da radi, da čita. Pogleda kroz prozor. Ponovno pogleda. Odluči da bi negdje drugdje bio korisniji. Počinje osjećati da je njegova ćelija posebno neprikladna za duhovni napredak, da je njegov položaj izniman, da bi preseljenje riješilo sve probleme. Ne odlazi. Osjećaj se pojačava. Poslijepodne se proteže poput pustinje.
Pustinjski oci iz Egipta u 4. stoljeću imali su naziv za ovo stanje: acedija. Od grčkog izraza akēdeia — nedostatak brige, ravnodušnost — ona je jedna od osam logismoi, odnosno neurednih misli, koje je opisao Evagrije Pontski, veliki teoretičar pustinjačke duhovnosti. Imala je i određeni tjelesni znak: najviše se javljala u podne.
Evagrije ju je opisao s preciznošću kliničara: „Prije svega, demon čini da se čini kako se sunce kreće polako ili uopće ne pomiče i da dan izgleda kao da traje 50 sati. Zatim redovnika prisiljava da neprestano gleda prema prozorima, da iskače iz ćelije, da promatra sunce kako bi vidio koliko je udaljeno od devetoga časa, da gleda ovamo i onamo.“
Njegov suvremenik Ivan Kasijan, pišući u jednom svome djelu, upotpunio je opis: redovnik „umišlja da nikada neće biti dobro dok ostaje na tome mjestu, osim ako ne napusti svoju ćeliju“. Pojavljuje se čitav niz uvjerljivih razloga — njegovo zdravlje, odnosi s drugima, njegova učinkovitost, dužnost prema bližnjima. No, prema Kasijanu, svi su ti razlozi samo glas demona.
I Evagrije i Kasijan povezivali su acediju s riječima iz Psalma 91: „od pogibli koja hara u podne“, što se u grčkom i latinskom prijevodu Staroga zavjeta može doslovnije razumjeti kao „podnevni demon“. Povezanost s vrućinom i sredinom dana nije slučajna. Redovnici su dane provodili posteći, radeći i moleći, često u potpunoj osami, u klimi u kojoj je poslijepodnevno sunce sve činilo težim. Acedija je bila napast koja dolazi u trenutku najveće tjelesne nelagode i najmanje društvene potpore — u trenutku kada se ostanak čini najnerazumnijim, a bijeg najopravdanijim.
Važno je jasno reći što acedija nije. Ona nije obična lijenost. Toma Akvinski, koji ju je pomno analizirao u Summa Theologica, nazvao ju je „žalošću zbog duhovnih dobara“ — odbojnošću prema samim stvarima koje bi nas trebale hraniti i održavati. Ključno je da se može očitovati i kao užurbana aktivnost. Osoba pogođena acedijom ne mora nužno ležati i zuriti u strop. Ona može neprestano pregledavati sadržaje na telefonu, premještati stvari, planirati, konzumirati, prelaziti s jedne distrakcije na drugu. Ono što ne može jest zaustaviti se i biti ondje gdje se nalazi.
S vremenom je acedija poistovjećena s grijehom lijenosti kada je Grgur Veliki u 6. stoljeću preuredio osam logismoi u sedam glavnih grijeha. No možda je time nešto izgubljeno — acedija je preciznija i uznemirujuća dijagnoza od same lijenosti.
Primjena na ljeto ne zahtijeva mnogo domišljatosti. Dugi dani, popuštanje svakodnevne rutine, odsutnost strukture koja nas inače drži usidrenima — to su uvjeti u kojima podnevni demon cvjeta. Redovnikova prisila da gleda kroz prozor jest privlačnost telefona. Njegova potreba da bude negdje drugdje jest naš nemir i nezadovoljstvo mjestom na kojem se nalazimo tijekom odmora. Njegovo uvjerenje da je njegova ćelija posebno neprikladna za duhovni rast jest naša sumnja da se pravi život događa negdje drugdje, a ne ovdje — u ovom vrtu, za ovim stolom, s ovim ljudima. To je tipični FOMO (strah od propuštanja).
Lijek pustinjskih otaca nije bio složen, iako je bio zahtjevan: ostani. Kasijan je to nazivao vrlinom stabilitas — ostajanjem na mjestu unatoč napadu nemira sve dok on ne prođe, a on doista prolazi. Redovnik koji pobjegne iz svoje ćelije tijekom napada acedije otkrit će da ga demon slijedi; onaj koji ostane otkrit će da poslijepodne ipak završava. Dolazi deveti čas. Sunce se ipak pomiče.
Za one među nama koji ne žive u egipatskim ćelijama, primjena je isti princip u drugačijem mjerilu. Acedija se pobjeđuje ne podražajima nego vjernošću — nekoj praksi, osobi, mjestu, sadašnjem trenutku. Pustinjski su oci to znali jer nisu imali ništa drugo. Mi imamo sve drugo, i upravo zato nam je toliko teško.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
